Piše: Velimir Visković

Najprije, da razjasnimo, ne mislim da je strašna sama činjenica da nisam dobio Nagradu grada Zagreba za književnost. Nisu je dobili mnogi vrijedni pisci, možda i bolji od mene; pa nije valjda neka velika šteta da je ja nisam dobio!

Vijest da me nagrada mimoišla, a trebalo je da je dobijem, najprije mi je dojavio jedan prijatelj prije petnaestak dana, sav uzrujan, spominjući skandal: – Ne znaju oni tko je Visković, što on znači za hrvatsku kulturu?!, uzbuđeno mi je prenosio raspravu na Odboru za javna priznanja grada Zagreba.

Da, bio sam kandidat za to lijepo priznaje, ali je na sjednicu Odbora došao predsjednik Gradske skupštine i rekao da je gradonačelnikov stav da umjesto Viskovića nagradu treba dobiti jedan antologičar, kojega preporučuje njegova vjerska zajednica.

Doduše, nije bilo razloga da taj naknadni gradonačelnikov prijedlog poništi potpuno prijedlog stručnoga prosudbenog povjerenstva u kojemu su ipak znalci kalibra Milivoja Solara i Nadežde Čačinović. Jer nagrada za antologiju koju je preporučio gradonačelnik bila je godišnja, a Visković je bio predložen za nagradu za životno djelo, očito primarno zbog rada na velikoj četverosveščanoj “Enciklopediji hrvatske književnosti”.

Moram iskreno priznati da sam znao sam da sam predložen za nagradu, ali znate kako je to sa nagradama, nikad niste sigurni do zadnjeg trena, uvijek nešto prevagne pa ostanete praznih ruku. Tako da se nisam previše nadao. Mislio sam, možda se u žiriju nekome ne sviđa to što ja radim. Ali, nisam očekivao da se sud žirija neće poštovati. Nisam još znao u tom trenu da sam imao potpunu potporu svih članova žirija i da je zapravo gradonačelnik, očito smatrajući se u stvarima književnosti i filologije kompetentnijim od žirija, preinačio njihovu odluku i oduzeo mi ono što mi je žiri dodijelio.

Slušao sam tako mojega uzrujanoga prijatelja, smirujući ga, ne ljuteći se posebno: – Kvragu i nagrada, čuvaj čovječe živce!

Osjećao sam se zapravo polaskanim što ima tako visoko mišljenje o meni. I to mi je bila dovoljna satisfakcija. a hoće li ta nagrada ikada doći u moje ruke bilo mi je u tom trenutku gotovo svejedno.

Međutim, onda sam susreo jednoga člana žirija, hajde da ne budemo posve konspirativni – članicu, koja me informirala da je situacija u žiriranju bila čista; povjerenstvo je jednoglasno donijelo odluku da mi pripada nagrada, ona se iskreno čudi kako tu nagradu nisam dobio: – Kako je netko mogao izmijeniti odluku žirija?!

Dakle, Bandić! Bandiću očito nisam po volji, ne trčim s njim oko igrališta u Kušlanovoj, što je sada postala moda među pretendentima za gradske funkcije (u pravilnoj formaciji, svi iza gazde, ne daj Bože da ga netko pretekne), ne podupiru me vjerske zajednice, čak i nisam Bog-zna-kakav vjernik; politika, ovakva kakva je u nas, sa svim klijentelističkim i rodijačkim vezama više-manje mi se gadi. Povremeno se moram baviti njome, jer se ona bavi zajednicom u kojoj živim, pa i mnome.

A Bandić se baš ovih zadnjih godinu-dvije evo bavi mnome. Najprije sam se dao nagovoriti od ministrice kulture da budem kandidat za intendanta HNK. Ali nisam, jadan, znao da se ona o tome nije dogovorila s gradonačelnikom i da sam se ja, ustvari, pretvorio u loptu za napucavanje Bandićevu povjereniku za kazališne poslove Dušku Ljuštini, koji me je malo provukao kroz blato, sve ispričavajući mi se : – Čuj, Velimire, ja tebe cijenim, ali Milanov sam dužnik, nećeš se ljutiti ako ti malo “pustimo krvi”! To moram, pokušaj se ne ljutiti na mene!

Dobro, vidio sam da se nema smisla s rogatim bosti, povukao sam se iz kandidacijskog postupka, nisam naviknut da se ikome namećem, a neodgovorno je prema toj golemoj kazališnoj instituciji da joj na čelu bude čovjek koji će se četiri godine navlačiti s jednim od financijera. Iskreno, zapravo sam i odahnuo, jer nikome tko će biti na čelu te kuće u ovih recesijskih godina neće biti lako.

Mislio sam da će Bandić zaboraviti na mene; književnost se njega ne tiče, otkad je umro Tadijanović ionako nema pisca za kojega je on čuo, nema ga baš ni u kazalištima, ni na izložbama ni na koncertima. Ta visoka umjetnost ga zapravo ne zanima, javi se tek kad treba kulturi zavrnuti financijske pipe, zabraniti kakav, po njemu bogohulni plakat, odlikovati kakvu zagovornicu radikalnih desnih ideja koja dolazi u misionarski posjet Hrvatskoj. O da, doveo je sebi za zamjenicu povjesničarku umjetnosti kojoj ministrica nije produžila mandat, da pokaže kako je on na strani struke, a protiv političkog voluntarizma! Možeš mislit, Bandić protiv političkog voluntarizma!

Ma, koga iznenađuje to da je Bandić preinačio odluku Nadežde Čačinović i Milivoja Solara. Kao da on ne zna više od njih o književnosti?! Pa, on je sveznajući, najljepši, najbrži. Budući gradonačelnik države, ma gradonačelnik Univerzuma. Iznad njega su samo njegova majka i gospod Bog!

Ne mislim da je to što me Bandić spriječio da dobijem nagradu Bog zna kako važno; mislio sam isprva otrpjeti, prešutjeti. Ali, zašto bi ga pustio da se uneređuje nad mojim imenom?! Pa sam odlučio da na facebooku otkomentiram cijelu tu situaciju. Mala, nepretenciozna, gotovo privatna, forma! Često se njome koristim, ponekad – koliko umijem i znam – na šaljiv način. Javilo mi se mnogo ljudi, sa simpatijama. Gomila komentara!

Da, podigla se i medijska prašina, prenijeli su portali, javila se i televizija, evo i “Globus” je zatražio od mene da o tome napišem kolumnu. Pa gušt mi je bio gradonačelniku Univerzuma odgovoriti, na njegovo kopito, otkopitnuti se. Nema šanse da ga se učini pametnijim ni boljim, da ga se ičemu pouči.

Držati mu lekcije o profesionalnoj etici? O poštenju? Uzaludan trud!