Piše: Marijan Grakalić

Događaji u SDP-u vezani za izbacivanje Slavka Linića iz te partije samo potvrđuju kako se istrošila matrica birokratskog upravljanja političkim strankama zaostala u nas (pa i šire) kao atavizam kulta ličnosti. Preko uzora kao što je bio Tito pa do klonova nalik Tuđmanu, Miloševiću, Izedbegoviću, Račanu ili Gotovcu svejedno, natruhe idolopoklonstva bile su dječje bolesti pluralizma i nedozrele demokracije. Naravno, ovim sdepeovskim orgastičkim podvajanjem oko opredjeljivanja za navodno mesijanske prikaze te misaone kočnice neće nestati, ali jasno je kako je potrošen ograničeni i plitkoumni model liderske osobnosti i nedodirljivosti koji je do sada funkcionirao.

Sada se može očekivati da neovisno od ideološki matrica i pripadnosti fan klubu nekog od samoproglašenih partijskih lidera hrvatski politički klijentelizam (a to je realna osnova svake naše stranke), pređe u novu fazu. Razlog tomu naravno nije to što bi se politički lideri dobrovoljno razvlastili i oskudijevali u mogućnosti da nagrađuju svoje sljedbenike ili poslušnike, već u konkurenciji koja je u međuvremenu nastala. Gledajući i učeći od vođa, i manje su birokrate naučili korporacijske zanate muljanja i pogodovanja, a nedostatak totalitarne prisile, omogućuje im da ako je potrebno zbog vlastith interesa ili promocije, dobrano uzdrmaju one ili onoga koji je na višoj poziciji u partijskom hranidbenom lancu.

Prvi takav primjer zaobilaženja starosne hijerarhije bio je danas već davni izbor Ive Sanadera za glavešinu HDZ-a, pri čemu su bez korice kruha ostali brojni prije bolje rangirani stranački poslušnici. Primjer Sanader je školski, kao i njegov politički kraj, koji zasigurno nije samo pitanje toga da ”pravna država radi svoj posao” jer onda od HDZ-a ne bi ostalo ništa. No u toj konzervativnoj orijentaciji teško prolazi bilo kakva strukturalna emancipacija o čemu najbolje svjedoči to što im je predsjednik Tomislav Karamarko čije se ”liderstvo” stalno mora iznova kozmetički obnavljati. Hipoteka kriminala tu nije bila odskočna daska prema novom i boljem, već uteg koji se tvrdoglavo želi pretvoriti u balon, a to je nemoguće.

Situacija Zorana Milanovića donekle je drugačija, iako niti on odnoso njegova obitelj, kao i oponent Linić i njegovi prijatelji, nisu izuzeti od sumnji za kriminalna pogodovanja, iskorištavanja i nezakonitu zaradu. Njegov potez mogao bi ići u tom smjeru da sve negativne i otkrivene kriminalne ili nezakonite poteze pripiše Slavku Liniću kao bivšem ministru financija. Naravno, to ne opravdava Milanovića koji je dvije godine imao u svojoj vladi upravo tog i takvog ministra, pa je on i njegova odgovornost.

Najbolje za Hrvatsku bi bilo da se svi skupa, dakle i Linić i Milanović i njihove konfesije, također i Karamarko i podanici, ne nužno samo iz HDZ-a, sami prijave USKOK-u. Time bi nas lišili nepotrebne omče bezveznog i blesavog političkog liderstva, ispunili svoja osjećanja ako uistinu vole Hrvatsku kako pričaju i konačno, uštedili pare na istragama i sudskim procesima. Naprijed dečki!