Piše: Zlatko Martinko

Da li je dovoljno reć ; poezija je vrsta književnosti napisana u stihovima ili prozi u kojoj je najveća pažnja posvećena obliku i lirskom značaju izraza ili ćemo reći da je poezija jedna vrsta umjetnosti koja se služi svim mogućim sredstvima jezičnog izričaja, da usavršavanjem jezika umnožavamo snagu izgovora i mogućnosti izražavanja svojih osjećaja? Ako je poezija ono što taj pojam u grčkom jeziku znači ; « stvarati, činiti, izmišljati… », onda je pjesnik umjetnik koji stvara izražajne oblike kojima prije svega želi izraziti svoje osjećaje. Poezija nije dakle govor po unaprijed predviđenim pravilima o osjećajima, to je snaga kojom svoje trenutne osjećaje prikažemo na poseban način čitaocu ili slušaocu, navodimo ga da osjeća što i mi. Etimološki bi se čak moglo reći da je poeta zanatlija riječi. Pjesnik bi trebao « kovati » svoje riječi.

Poezija je teško razumljiva kritici samim time jer je ona bila u stalnim izmjenama tokom povijesti i kritičari se najčešće osokole pisati samo o premunulim pjesnicima, jer dobiju mogućnost takvog pjesnika, bez da ga poznaju ili poznaju njegovu poeziju, svrstati u neku grupu autora prema osjećajima i opusu koji mu proizvoljno pripišu. Mnogi teoretičari vjeruju da to mogu, pošto se njegova riječ više ne mijenja. Jesu li u pravu? Je li njegova poezija mrtva? Ne živi li više pjesnikova riječ? Teorija i kritika u stvari nemaju gotovo nikakav logičan uvid u autorovo stvaranje, a još manje jedan nepristran stav, jer sve rečeno o autoru je samo proizvoljno, pogotovo zato što nitko nemože temeljiti svoje postavke a još manje svoje tvrdnje ili svoje vrednovanje samo na usporedbi s nekim drugim pjesnikom ili onime što je o tom drugom pjesniku rečeno. Pitamo se gdje je tu zastupljen i kako je zastupljen pjesnik o kojem se govori, ako je pisanje o njemu samom proizvoljno… Tko može reći da poznaje jezik kojim pjesnik govori, je ili nije dobar, jer istinski pjesnik, stvara vlastiti način kojim govori a to najčešće ne odgovara niti jednom drugom pjesniku, jer pjesnik koji piše po nekom uzoru ; pitamo – koliko je on pjesnik a koliko oponaša ili kopira svoj uzor? Koliko je pjesnik originalan ako ne posjeduje svoj stil, svoj govor i svoj pogled na svijet? Ako nije u stanju predstaviti svoje osobne osjećaje već prikazuje neke opće osjećaje ili općepoznate simbole tih osjećaja. Uzmimo samo ljubav – ne postoje dvije iste ljubavi na svijetu! Ne mogu govoriti o ljubavi kao Prešern ili Jesenjin ili Tin Ujević ili Paul Eluard… Moja je ljubav drugačija, zato ju trebam i predstaviti na drugačiji način ; na onaj način kako ja volim. Ako kritika teži usporediti moje mišljenje o ljubavi s nekim drugim pjesnikom vidi se kako naše poimanje ne može služiti u ocjeni ili vrednovanju poezije! Dakle, vraćamo se na isto, moja poezija bi se mogla vrednovati samo u slučaju ako oponašam nekog poznatog pjesnika ili imam isti stil pisanja kao on. Ali ako sam različit od drugih, kako reći da ono što sam napisao nije dobro. Znamo li čemu ono dobro nalikuje? Možda teoretičari ili kritičari moraju upotrebljavati stereotipe prema kojima ocjenjuju. Je li to ispravno ili ne a i objektivno ili ne, za vrednovanje jednog pjesnika? Može li se time i s kojim pravom osporavati vrijednost jednog pjesnika? Ako bi smo i posjedovali neki « Rječnik poezije » on bi samo pomogao da se vidi forma u kojoj pjesnik piše ali za dubinu ili vrstu njegovih osjećaja nema stupnjevanja a niti visine kvalitete.

Možemo samo sa sigurnošću reći da je napisano ili klasična poezija (sonet, dvanaesterac, deseterac, rima…) ili moderna poezija (slobodan stih, pjesma u prozi…) To nikako ne otvara istinsko sagledavanje osjećaja u kojima je pjesnik pisao. Zaključujemo da poznavanje pjesničkih formi ili stereotipa, a niti proučavanje poznatih pjesnika, ne može u ničemu pomoći da bi se objektivno vrjednovalo jednog pjesnika. U svijetu se zna da nije nigdje napisano neko ozbiljno ili neko istinsko proučavanje poezije, a niti usvojena neka javno priznata teorija. (Mada ima onih koji tvrde da je!!!). Nikakva njena povijest nije točno ustanovljena, zato su i pjesničke kritike ispunjene mišljenjima koja idu u stotine pravaca – kao što budu; subjektivnost, misticizam, formalizam, fatalizam, podcjenjivanje, uveličavanje i umišljenost. Niti pjesnicima nije lako jer se uvijek može naći barem jedan « pametni » teoretičar ili kritičar koji « ZNA ! » zašto pišem i kakvi su moji osjećaji jer je on « naučno shvatio » da je Federico García Lorca pisao ovako, da je Baudelaire pisao ovako i da ja nisam u ničemu zaslužio da me se, u usporedbi s njima, smatra pjesnikom. Točno, ne može me se usporediti s njima ali ja niti ne pišem poeziju s namjerom da budem kao oni, niti to mogu a niti želim. Ne govorimo istim «pjesničkim» jezikom, nemamo iste osjećaje a niti potrebu da bismo jednako pisali. Kad bih htio pisati onako kao jedan od ovih velikana više ne bih bio pjesnik jer to ne bih bio ja, samo bih pokušao oponašati ili plagirati njihov rad. Recite koliko danas ima pjesnika a i književnika koji brinu o svojem izražaju, svojoj istini, dok se, iznad svega, žele dodvoriti načinu ili mišljenju nekog teoretičara ili kritičara? Nekog izdavača?

Na nesreću ima i onih koji sebe smatraju vrhunskim znalcima i kažu; – ne možeš biti pjesnik ako nemaš neki uzor. Ti su za sve druge pjesnike najgori jer recitiranjem stihova poznatih pjesnika misle da imaju pravo govoriti da onaj, tko ne piše tako i nije pjesnik. Pitam se s kojim pravom. Tko im je dao pravo da na osnovu usporedbi, za koje smo prije već vidjeli da nisu nikako objektivne, sebi uzmu za pravo vrijeđati druge pjesnike? Pa ne može se poezija više vraćati unazad i živjeti na nekom već proživljenom jeziku. Jezik se mijenja, osjećaji se mijenjaju, poezija se mijenja. U zapadnim zemljama kažu ; « razvoj znanja nam pomaže da se autoriteti sruše a ne, da im ljubimo tabane ! » Pogledajmo, koliko bi, recimo, od nekadašnjih Nobelovaca danas dobilo Nobelovu nagradu? Jako malo, jer je ono što su oni dokazali nekada, u znanosti ili umjetnosti, već neupotrebljivo i zaboravljeno. Svakako da ih treba cijeniti, zaslužili su, ali treba priznati da se današnje generacije ne mogu njihovim nekadašnjim znanjem služiti. Svijet i ljudi imaju druga i naprednija saznanja. Zašto to ne bi bilo tako i u poeziji? Zašto se onda poezija mora stvarati po pravilima iz 19. stoljeća?

Postajemo svjesni da se poezija iskrala svakoj definiciji.

Poezija je uvijek i u svakoj civilizaciji bila umjetnost koja je spaljivala svoje granice, rušila svoje ograde. Išla je naprijed, tražila je mogućnost svog dokazivanja, svog napretka. Rušila sva stara saznanja i mijenjala ih u nova. Nije mogla slijediti postojeća pravila jer bi jezik bio omeđen na prošlost i postao « slijep » za sadašnjost. Teorija i kritika su samo kaskale za njom! Pogledajmo da pojedine pjesme (i nagrađivane), koje se govore na « natječajima », kao da je poezija sport ili nadmetanje i netko se takmiči ka bi bolje došao do kraja, kraće i brže, da tu neki sudija (žiri od tri člana) će odlučiti tko je prvi stigao na cilj i «ljubio ruku sucima»! – Tu se još uvijek govori o nekoj « nesretnoj ljubavi » kao da smo trubaduri srednjeg vijeka, kao da se ljubav trpi ispod prozora dragane… Ljubav je ono najljepše koje nam se događa, zašto bi smo ju trpjeli ? – Trpe samo oni koji su sebični, koji nisu sposobni darivati ljubav (jer ljubav se daruje!!!), koji misle da ih je onaj « na kojeg su bacili oko » obavezan voljeti na način kako to njima odgovara a ne kako to « onaj drugi » zna i može pokazati i dokazati. Je li to ljubav? Ali, ljudi su sebični i takvo razmišljanje o ljubavi im odgovara. Jadikuju uprijevši prst « u onog drugog, onog nevjernog, onog lošeg » da bi sakrili svoje mane, svoju nesposobnost. Tko još zna da se ljubav mora zaslužiti, da ne pada s neba na pomak našeg prsta? Poezija se isto tako treba zaslužiti jer niti jedan uzor ili velikan neće od nas napraviti pjesnika, ma koliko ga mi voljeli ili oponašali. Poezija ne bi trebala biti proračunat splet našeg govora, trebala bi biti spontana i istinita, govoriti ono što se u nama, « u našem trbuhu » kuha , ali ona ne smije zaboraviti živjeti, razvijati se, slijediti svakidašnji život i svakidašnje osjećaje ljudi. Mora se osloboditi svih vanjskih utjecaja ; morala, vjere, učenosti, mora sama sebe usavršavati, slušati i izraziti. Odbaci li poezija okove u koju ju sputavaju teoretičari, postat će slobodna, istinska poezija. Postat će ljudska!

Najveća je riječ ona « ljudska », ona mora biti gola a ne uvijena u neke plašteve od svile i zlata i snova, da bi služila poeziji. Govor ne smije izgubiti svoj pjev, svoje slike, svoje metafore i svoju istinu, ne smije počivati na filozofskim temama kao što su ideal, totalitet, nemoguće ili vječnost ; jer poetska riječ ne može služiti kao kupovna moć u nekoj trgovačkoj razmjeni, ona nas treba voditi dalje nego što vidimo ili možemo zamisliti. Treba otvariti iz pjesme u pjesmu naše staze bijega makar mi šepali ili bili umorni. Poezija treba nositi u sebi sukobe, pobjede i poraze. Treba biti kakvi jesmo a ne kakvi su bili naši preci – djedovi i pradjedovi. Oni su pokojnici koje ćemo ostavitida počivaju u miru. Budimo umjetnici vlastitog govora a ne ponavljači starih stihova, stvarajmo vlastitu poeziju, ne dičimo se tuđom, ona nije naša a niti mi njeni. Ne možemo ju nikako prisvojiti, neka ostane u svom vremenu, naše vrijeme je jedno drugo vrijeme; imamo druge običaje, govorimo na drugi način.

Sve ovdje napisano nije nikakvo objašnjenje koje bi reklo što je poezija ili što nije. Ne dajem nikakvu definiciju jer to ne mogu ( niti to netko istinski može !). Ograničen sam u znanju koje mi dozvoljava objektivno i nepristrano govoriti o poeziji. Razumljivo je, samo po sebi, da poezija više ne može biti samo jadikovka o nesretnoj ljubavi, da nije niti pjevanje pod prozorima zaljubljenoj ili zaljubljenom, da pjesnik ne mora imati « svoju muzu » kojoj će se « obraćati u svojim snovima », niti da pjesnik mora biti nesretan da bi pisao poeziju. Pjesnik može biti sretan « k’o sav narod » i tako živjeti.

Govoriti o poeziji je kao govoriti o vrhunskoj kuhinji, smijemo reči da ne volimo ali ne da je loše ili neukusno jer to je samo osoban stav koji imamo ili neskromno i bahato uvjerenje da znamo što je vrhunska kuhinja. Znamo li? – Znaju li vrhunski kurari ili još uvijek uče? Tko može ocijeniti nešto čije sastojke ne zna u potpunosti?

Nije ovo nikakva teorija – ovo je samo način razmišljanja o onome što volim, što je postalo dio mog života. Poeziju živim jer ju nisam uspio naučiti!