U Belom dvoru  u Beogradu ove je godine povodom Noći muzeja u Srbiji predstavljen publici rijetko viđen i dugo vremena izgubljen rad kipara Ivana Meštrovića, model Vidovdanskog hrama.

Ovaj je model za gotovo kultnu ali nikada izgrađenu građevinu srpskog identiteta nastao je u vrijeme oživljena i moćnog nacionalnog zanosa u Srbiji, tek petnaestak godina nakon obnove srpske kraljevine i u doba obilježavanja pet stotina godina od Kosovske bitke. Tek par godine prije izbijanja Prvog svjetskog rata.

Model Vidovdanskog hrama Ivana Meštrovića prvi je puta bio izložen u Srpskom paviljonu na svjetskoj izložbi u Rimu 1911. godine. Iako do njegovog građenja nije došlo zbog ratova i velike cijene, sama maketa ostala je u Rimu sve do 1915. godine, kada je poslana prvo u London, a potom u New York. Nestala je pred kraj Velikog rata 1917., i bila izgubljena sve do 1968. kada je pronađena u jednom od lučkih skladišta u Brooklynu. Od tamo je poslana u Beograd gdje je restorirana, a potom završava u Narodnom muzeju u Kruševcu.

O izlaganju Vidovdanskog hrama Ivana Meštrovića u Rimu pisao je u ono vrijeme poznati francuski kritičar R. De Nolva, valjda u duhu tadašnjeg doba i načina na koji se to radilo, čiji tekst u cijelosti donosimo dolje.

Ivan Meštrović i Vidovdanski Hram

Piše: R. De Nolva (“L’Italie”, Rim 28.lipanj 1913.)

Već sama činjenica da nas je Rimska izložba iz 1911. godine upoznala s imenom i djelima Ivana Meštrovića veliko je dostignuće. Svi oni koji će pristupiti srpskom paviljonu bez kataloga i prethodnih uputa, s radošću će otkriti snažnu osobnost umjetnika. Fragmenti dekoracije Vidovdanskog hrama istovremeno ukazuju na kiparovu Vidovdanskog hrama istovremeno ukazuju na kiparovu odluku da realizira nešto veliko i njegovu želju da stvori nacionalno djelo. Nikada nije postojao ljepši primjer čudnovate snage genija, koja nosi čovjeka iz sjene prema punoj svjetlosti, sve do pojave Meštrovića..Sin naroda, za vrijeme čitave mladosti ostao je u neprekidnom dodiru s prirodom. Na poljima rodne Dalmacije bio je mali seljak koji je vrškom noža urezivao poljske kućice s instinktom primitivnog bića.

Kako se uspio uzdići do svijesti jedne tako duboke i mnogostrane umjetnosti? Prije svega zahvaljujući meditaciji nad samim sobom, a potom razmišljajući o vlastitoj rasi. Iz mračne mase srpskog naroda uzdigao se jedan umjetnik; no, on ne koristi svoj talent za vlastite potrebe. Posvećuje svoju umjetnost narodu iz kojeg potječe, s kojim je povezan tisućama spona koje sačinjavaju etničko jedinstvo. On slavi svoju rasu čiju povijest poznaje kroz usmenu predaju narodnih pjesama i legendi koje postaju epopeje, te svjestan da njegovoj rasi i narodu nedostaje uporište kojemu bi mogli posvetiti zajednička sjećanja i želje, Meštrović započinje s izgradnjom hrama kojega nemaju.

Ova velika ideja rodila se u jednom mladiću tek nešto starijem od dvadeset godina, koji ju je smjelo zastupao, stvarajući od nje pobjednika. U srpskom paviljonu 1911. godine bili su prikazani brojni fragmenti Vidovdanskog hrama, ali nije bilo moguċe predstaviti čitavu građevinu. Trebalo je izgraditi model spomenika. Ivan Meštrovi ga je realizirao i nedavno ga je izložio u svom ateljeu u Via Flaminiji.

Model pokazuje ovog kipara kao vrsnog arhitekta, te zadivljuje svojom masivnošću, harmonijom proporcija, te neuobičajenošću te harmonije. Različiti stilovi se stapaju bez sraza. Jedna elegantna umjetnost, na trenutke barbarski gruba, jedina je mogla udružiti u tom jedinstvu različite djelove hrama: trijemovi sa zdepastim stupovima osvijetljeni kružnim mramornim vijencima, jedna kupola čija je oblina raščlanjena na razlomljene linije, veliki prolaz koji vodi u središte hrama zakriljen velikim karijatidama, vrata koje čuvaju krilate sfinge.

Zamislite tu veliku kolosalnu masu granita i mramora na vrhu brda koja dominira kosovskim poljem koju pak nadvisuje jedna kula viša za sto metara. Vidikovac. S bilo koje strane se približili, pogled obuhvaća cjelinu. Tako, na uzvisini, jedan narod, u isto vrijeme mlad, a tako star, zahvaljujući jednom od svojih sinova prosvijetljena genijem, pričat će sa dušama svojih mrtvih zazivajući pobjednički sjaj budućnosti. Ovo će biti životno djelo Ivana Meštrovića. Imao je, između ostalog, i sreću da se pojavio u povoljnom razdoblju borbe i oduševljenja, u kojem je ideja o nacionalnosti postala još snažnijom nakon srpskih pobjeda nad baštinjenim neprijateljima, Turcima.

Nema ljepše pjesme od ovog umjetničkog djela u kojem jedan čovjek koristi sve svoje snage da bi slavio tradiciju. Nema divnije ideje od želje da se prikaže na taj način, jedinstvo jedne rase, snaga jednog naroda u teškoćama i sreći.

Ivan Meštroviċ je stvaratelj tog djela. Neka zamišljena svjetlost sjaji u njegovom pogledu, dok njegova skromnost jedva prikriva stvaralačku snagu. Malo priča. Radi. On predstavlja živu snagu. Čitav povijesni i legendarni ciklus njegove domovine postaje za njega sveukupna stvarnost. Lica njegovih junaka i junakinja vrište od bola, a očajničko odricanje njihovih mišiċa izražava beskrajnu patnju; no Meštroviċ je kadar i surovo očvrsnuti njihove profile, zgrčiti njihove čeljusti, izdubiti njihove obraze, istaknuti ispupčenja na njihovim čelima kada postaju grabljivci i osvetnici, podići kolosalnog, monstruoznog junaka Marka, nagog na ratnom konju, kraljevića Marka, istinskog simbola srpskog naroda.

Pojedini Meštrovićevi nagi kipovi dostižu savršenstvo najljepših grčkih spomenika ako usporedimo jednu od njegovih «Udovica» sa Venerom iz Siracusea jasno se vidi da se Meštrovićeva umjetnost višestruko nadovezuje na klasičnu umjetnost iako na prvi pogled izgleda daleka od nje.

Blizu modela hrama, u jednom kutu ateljea uzdiže se kariatida. Isklesana je u deblu orahovine za vrijeme Meštrovićeva boravka na selu kod roditelja. Odiše zdravom snagom jednostavnih i golih stvari. I kada zamišljam Ivana Meštrovića, vidim ga kako oblikuje sigurnim dlijetom na golom trupcu povijesti, skupine i niske reljefe Vidovdanskog hrama, sa onom mirnom sigurnošću, s kojom je na tlu rodne kuće oslobađao iz bezoblične šume, sliku snage i mirnoće

Prevela sa francuskog: Gorjana Krstulović