Piše: Marijo Krajinović

Nije dugo prošlo, svega krug i pol oko Zemlje, a Andrija Crnković sretno je dohodio sa svojom novom pjesničkom zbirkom. Naoko, vremenski kratko razdoblje, no inspiracija zore i ptice ne ištu kod ovog pjesnika kronološku odrednicu kratkoće vs. dugoće u kreaciji poezije koja zaziva savjest i budnost. Već od samoga naslova, Lucidna turbina nudi ohrabrenje u utrci s kronometrom građenja. Onim nesabranijim čitateljima, sklonim površinskom izlistavanju, ova će knjiga ojaviti tek guštik slika i motiva, naizgled neproničnih, i pojmova neodgonetljivih, oblika neukrotlivih, i jezično eksplozivnih. Međutim, njezin prelac ne ostavlja nijedan djelić tog duboko intimnog tkanja na goloj vjetrometini. Dapače, svi motivi i sve namisli, koji upotpunjuju ovu zbirku, izvedeni su inženjerski precizno.

Pjesnik zbirku otvara turobnom i hermetičnom pjesmom Kafka, a zatvara pjesmom Tesla – dakle, dva gorostasna imena, kao dva zaglavna kamena: njemački je Pražanin literarni prorok, a balkanski i hrvatski Srbin demijurg i gospodar munja. A ono zaumno, što vazda iskri u počelu, smireno je rafiniranom cerebralnošću autorskog rukopisa; nenametljivom ali samosvojnom versifikacijom, pretežito u slobodnom stihu, koja podupire iznimnu vrsnoću poetske izvedbe. To su, u brojnim pjesmama, četiri proto-elementa (voda, zemlja, vatra i zrak) koji osnažuju ontogenetski proslućen broj 33, i utoliko više naglašavaju taj etos cjeline, oku bezmalo nečitljiv, a posvećenu umjetniku upravo neophodan.

Kroz Lucidnu turbinu jezdi čistim jezikom oduševljen lirski kazivač. Iliti, onaj koji oprimjeruje vazda nedovršene antinomije: pojedinac i zajednica, sloboda i nadzor, umjetnost i zbilja. Uostalom, poznato je da se u hrvatskom pjesništvu s početka ovog stoljeća odustalo od zbilje kao toposa malaksale nade: što zbog manjka razvidna uporišnog smisla, što zbog samorazdiruće kakofonije, intermedijalnosti i semantičkog eksperimenta. Zatekne li se tu i najbezazlenija naznaka onog političkog, onda je odustajanje bezodvlačno. A jezik ove čudnovate zbirkeupravo iz zbilje žari i opstoji; autor ga očuđava sjajnim novokovanicama, svezama dvostrukih paradoksalija, ne zapadajući u labirint nejasnoća, nego plešući po njegovim ivicama, sasma povlašteno.

Stvarnost je svoj najsugestivniji iskaz zadobila u pjesmi Vizija nečeg tegobno dalmatinskog: Vidim ustaničke puške / zabodene u muk / promenadne žabokrečine. Nema ptica. / Pritom mislim na vrapce / & galebove. /../ Vidim tri pretile škarpine. / Grickaju deprimirani krastavac. / U čakuli oborite traume. Na drugome mjestu, uprisutnjena je duboka i sveobuhvatna kriza smisla ljudske egzistencije: truplo neupošljiva čovjeka / vijori na bezbrižnom smorcu / kao trobojka uznapredovale / mizantropije (Agave na mrtvoj straži). Politika, zaogrnuta u pejorativno ruho k…. naprosto se ne da zaobići. Ona je i ciljnik i streljivo, u jednom retrogradnom smislu: Danas si porezni obveznik / logofobične rutine;/ uzgajaš hibridne pasmine / samodržaca / u mrtvim kutovima / demokratskog etosa (Pojedinac je ugrožena vrsta). Jezik ove zbirke uintimljen je u činu treperavog priopćaja samilosti, vjere u Boga i zadnje crte obrane umjetnosti, sve kroz nesputanost jezične igre, vitalizam traganja, naročito u međašima: Fazanov pomak u crveno, Mozaik, Sloboda, Sitnozor kredom. U zvukovnoj gradbi Crnkovićevog stihozorja odjek je biblijskog Propovjednika, ekspresionističke poetike ohrabrivanja, povrh slika iz neke ljepše budućnosti: daruj slobodno / svoju drevnu krunu / nekoj plodnijoj zemlji, / a ti zadrži mudrost pluga, / ideju sjetve / & kristale budućih osmijeha. (Fazanov pomak u crveno). Zanos stvaranja, mimezis kroz jezik, himničan je vapaj iz karikaturalno nedovršenog državotvornog zdanja, i to je onaj propedeutički sjaj Lucidne turbine. Crnkovićev lirski subjekt uspomaže i bodri one koje ostaju na pjesničkoj stazi: pomažem opreznim subićima / žiroskopom svoga pisanja / da za vidjela stignu / do vode (Mozaik). Autor nesuzdržljivo opominje: više albatrosa a manje poruge (Pjesničke preferencije). Da se stvaralački čin nipošto ne svede na fotodokument, golu zabilježenost (u kojem god mediju to bilo), u hladno skladištenje istoga, daleko od pronicljivih očiju (Warhol, Nobelove detonacije).

Država je kod Crnkovića (samo)predstavljena kao hrid na rugobini varljive vidljivosti i čujnosti: umreženost je optimalno beskorisna. / anomično društvo je zaboravilo / lozinku spasa. / naš veliki bijeli administrator / privremeno je nedostupan (Hendikep). Ali: tim svestvarnosnimrasjedima autor suprostavlja svoje trubadurski intonirane pjesme o zaljubljenim ženama (Onog trena kad si me zavoljela, Ona izlazi iz šestice, Utočište, Vir nježne izdaje). Prispodobljujući im za naše (ne)vrijeme potisnutu aureolu jedinstvenosti i uporišnu snagu očaravanja: žena usklađuje / brižan osmijeh i disanje zemlje / Bog joj je povjerio tu zadaću zato/ što znade voljeti (Hologram žene). Dakle, kad poji numinoznim duktusom, i istinskom srećom sebedarne i uzvraćene ljubavi, nema otklizavanja u konvencionalnost ipredvidljivost stiha. Nepostiđene grlatim efemernostima nepodzidanog vremena, i posve lišene ujarmljenog zazora od izoštrenijega čuvstva, ove su pjesme povlašteno mjesto Lucidne turbine. Kao odgovorni pogovornik ove zbirke, ne bi htio izostaviti ni pjesme poputŠkole plesa Grka Zorbe, Oni mamuzaju žrtvena goveda u bijegu, maestralne dvostihe u pjesmi Kalendari uzmicanja, i dojmljivu minijaturu Čovječno.

Zaključno, Lucidna turbina Andrije Crnkovića svakako čini jednu izviđački strogo domišljenu, primjereno zaokruženu, i estetski uravnoteženu novotu, koja će jamačno pronaći ta vrata širom otvorena u kući jezika: vates ad portas.