Piše: Denis Kuljiš (Žurnalisti)

S Prisavlja javaljaju da spremaju veliki zaokret. Odredili su tko im je ciljna populacija – idealnotipski gledatelj kojega su okrstili s “Vedran”, pa će sad sve sile usredotočiti da ga zadovolje kreiranjem informativnog programa koji treba povećati gledanost, jer je u međuvremenu spala na upravo smiješne brojke. “Vedran” ili “Zoran”, svejedno, bit će ga teško privući uz pomoć kadrova s kojima HTV raspolaže. Čak bi i gole vijesti koje bi čitala Čeljuska samo kratkotrajno zadobile pažnju. Kako ćeš ti od Informativnog programa napraviti kompetentnu njuz-organizaciju? Ima li ondje ikoga tko se razumije u posao – u specifični medijski jezik modernih elektronskih medija, te u stvari kojima se političke i informativne emisije bave?

“Prezentacijsko novinarstvo” navodno je zasebno i jako specijalizirano područje, dok stručnjaka za bilo što o čemu televizija javlja –  za ekonomiju, vanjsku i nadasve unutrašnju politiku, izbornu demografiju, državnu upravu, kulturu, znanost i tehniku – takvih, naravno, ondje nema, jer im nisu nikad bili potrebni. Program se, naime, pravio po ustaljenom receptu koji predviđa da pozoveš stručnjake u studio, pustiš ih da natenane drve o svojoj materiji i postavljaš potpitanja, a jedino o čemu moraš tu voditi računa jest da kod sastavljanja liste gostiju ili nekog stručnog panela primijeniš ključ “tri s lijeva, tri s desna” i obavezno pozoveš još i kakvoga popa, ili čudaka opće prakse (recimo, tu je uvijek bio zahvalan Slaven Letica), tek da se razbije posvemašnja čamotinja… No, sad više nema ni tih političkih panela, nitko od vladinih funkcionera ne smije nastupati na televiziji, jer se previše boje svog premijera, siti prijekora koji bi na njih sručili iz njegova neformalnog press-ureda, koji je raspustio otkako je odlučio da vlada više neće sudjelovati u kreiranju jvnog mnijenja. Ako što treba propćiti, reći će on sam da se ne trši dracjena minutaža na sporedne likove. S Linićem se finalno i posvađao kad je Slavko nastupio na gledanoj Novoj, dok je on istodobno davao intervju na slabo gledanom HTV-u, pa su sutradan novine zabilježile samo ono što je ministar financija zakurblao onim svojim groznim glasom koji nalikuje na zvuk vanbrodskog motora, u većoj mjeri povezan s njegovim karkternim nego s fiziološkim predispozicijama. Tada je Milanović otpustio šeficu vladina press-ureda: grubim riječima, optužio ju je za nesposobnost – nije bila kadra unaprijed doznati da je Linić zakazao nastup, kako bi mu ga na vrijeme mogao zabraniti. Ljubavna afera u kabinetu dobro je došla da se prikrije stvarni motiv otkaza jer, ako se o čemu tu vodi računa, onda je svakako moral, ćudoređe, što se strogo sankcionira.

Kako na Prisavlje više ne dolaze vladinovci, ne možeš zvati ni opozicionare, dok je jurodivi Branimir Bilić manje-više potrošio sve ekscentrike s javne scene, a ionako nije fer krasti Mišaku te bezalene zaumnike. Tako više nema onih večernjih postrojavanja kod Hloverke, što su služila da se nacionalni auditorij anestezira s četrdeset i pet minuta fraziranja, uz telefonsko uključivanje nimalo slučajno odabranih primitivaca iz duboke zabiti. A to je bilo tako lako proizvesti – pokupiš razne besposiličare i evo ti lijepe emisijice, tri-četiri posto rejtinga, ali što bi i htio za “javni sadržaj” koji, razumije se, nikoga i ne zanima?

Recept je bio jednostavan – svu mudrost svijeta svedeš na mjeru vlastitog idiotizma. Taj genijalni pristup uveo je na HTV još besmrtni Tonči Vrdoljak. Bivša spikerica Ksenija Urličić, princeza-ratnica čiji je brat postao predsjednik hadezeovskog Sabora, primijenila ga je u zabavnom programu, gdje je opća formula televizijskog populizma pretvorena u urlikanje raznih provincijskih kretena koji su izvodili svoj ratni ples nazvan “domoljubni dance”.

Da bi se ova formula mogla uspješno realizirati u programskoj praksi tzv. Informativnog programa, bilo je potrebno godinama ustrajno primijenjivati načelo negativne selekcije. Skup majmuna koje su morali okupiti za ovakvu novinarsku radinost, nisi mogao samo tako naći na cesti. Da zaustaviš bilo gdje u gradu prvih sto prolaznika oni bi, na svakom testiranju, bolje prošli od slučajnog uzorka televizijskih namještenika iz njihova Intim-bara, pojilišta na kojem se okuplja sva televizijska prisavska fauna. Zaista, gdje ćeš naći na kupu toliko ignoranata, mediokriteta, neupućenih i neobrazovanih te nedovoljno školovanih tipova? Vjerojatno ih u istoj koncentraciji nema ni na najvećim domaćim veleučilištima, pa ni na mostarskoj univerzi “Ban Stjepan Kosača”, stožernoj ustanovi hrvatskog pseudoakademizma! Kad bi na HRT poslali jednog inspektora Ministarstva prosvjete da po hodnicima presreće namještenike s pitanjem – “Koliko je rastao hrvatski BDP prošle godine?” – nastala bi strašna cika, digla bi se neviđena dreka…

“Iju, pa ja sam voditeljica, zašto mene pitate?”

“Nemam pojma, ja sam direktor programa, nije TO moj posao!”

“Dajte me pustite na miru, ja sam bubnjar u Simfonijskom orkestru Glazbene proizvodnje! Kad me pozovu, udarim u talambase, i to je to.”

“Ma, molim vas, pa ja sam scenograf, ali kako scenu uglavnom gradi Propadalo ili se praktikabli naprosto unajme od ortačke firme u vlasništu osobe poznate ostalim ortacima, ja vam mogu jedino izraditi kuhinju po mjeri, ali nemojte me maltretirati s tim budalaštinama!”

“Vi niste normalni, mi smo šoferi Radija, tu smo na piću s dečkima iz televizijske garaže, kakav BDP, kakvi bakrači!”

“Ja vam nemam pojma, ja sam kostimografkinja i posuđujem po buticima odijela za voditelje, a o tome što me pitate zaista ništa ne znam – bio je tu neki mali koji je sve te takve stvari znao, ali kako je bio honorarac, otpustili su ga kod prve racionalizacije personala!”

Bilo bi ih, ipak, zabavno zaskočiti pitanjem: “Što je ispravno hrvatski – Iran ili Irak?” Odgovor je, naime, jedan istaknuti urednik Dnevnika prije destak godina, iznerviran, zatražio od režije prije samog početka emisije… On je i sad na Televiziji, zauzima važno, no manje vidljivo mjesto u hijerarhiji, a ozbiljnost izražava ustrajnim mrštenjem obrva koje su se slile u zabriniti unibrow.

I sad – imaš što imaš. Oni najbolji poput Ive Gačić (ona ima zbilja dobre noge) i Mislava Bage (malog, drskog novinara sa srednjom ugostitljskom koji se političarima zalijeće u noge, agresivan poput šnaucera) već su se prebacili na komercijalne televizije, a ostali, potpuno rezignirani te lišeni svake ambicije, čekaju sljedeći nalog ovih ili budućih političkih gospodara, spremni da ih u potpunosti ispune na način primjeren svojim ograničenim mogućnostima.

Bi li se tu, dakle, uopće dalo nešto napraviti?

Dok sam vjerovao kako uprava koja je radila pod Jadrankom, naime ona ekipa na čelu s Josipom Popovcem – gdje li je samo taj nestao, valjda je jedan od bezbrojnih savjetnika na visokoj plaći? –  dok mi se, dakle, činilo da zaista misle nešto učiniti s programom – pristali su da vrate “Latinicu” poslije raznih prijetnji budućom vlašću – pokušao sam za sebe i njima, budući da su pošteno priznali kako se uopće ne razumiju u uređivanje programa – razjasniti kako bi se nešto moglo napraviti, čak i u tako očajnim prilikama u kakvima ja realno Hrvatska televizija. Jer, uvijek nešto možeš, grčiš se i kemijaš, a onda, ako te krene, pošto auditorij uvijek pozitivno reagira na urednički angažman – dobiješ zalet, stekneš energiju, uđeš u veće pothvate pa poduzmeš radikalne zahvate… Improvizirajući, bez prethodnog promišljanja, bio sam im, sjećam se,  rekao otprilike ovo:

Najveći vam je problem Dnevnik – to je glavna emisija javne televizije, a pritom uočljivo najlošija… U osnovi, problem je to što su urednici ujedno i voditelji, odnosno novinari. Nitko od njih nije sposoban za sve tri role – da prezentira, uređuje, istražuje. Na televiziji, uostalom, uopće nema investigativnih novinara, prema tome, ondje sad nisu sposobni proizvesti sadržaj na kojem se taj format zasniva.

Podjela mora biti ovakva: jedni su Talking Heads, odnosno anchormani, drugi su – urednici emisija, a treći – redaktori, odnosno urednici rubrika na njuz-desku.

Talking Heads pojavljuju se u sporednim izdanjima vijesti pa bez razumijevanja čita tekst s blesimetra i osmjehuje se. Anchorman je pak ozbiljna i ugledna persona, lik koji interpretira pripremljeni materijal, šarmira auditorij i druge voditelje s kojima je u personalnoj interakciji, a ponešto i sam dometne, kao Šprajc onu svoju obaveznu šalu na kraju… Ali ne možeš od njega ili bilo koga takvoga očekivati da još u toku dana pripremi sve forske segmente, reportaže, da komponira emisiju – stoga se voditelji-urednici svakog dana na HTV-u mijenjaju, što je protivno glavnom zakonu tog televizijskog formata – anchorman mora biti na ekranu svake večeri, on je identitet centralne emisije vijesti, kao muzička špica ili zemaljska kugla koja se polako okreće iza njegovih leđa, dok simfonijski gudi po Richardu Straussu. Dakle, taj paćenik mora nastupati svakog dana, a eventualno se mogu mijenjati dvije ekipe, kao na Novoj, da zvijezde ne popadaju s nogu, ali tada, naravno, sve ostalo moraju raditi drugi, nevidljivi urednici. Tako će sve emisije s vijestima biti identične u pogledu uređivačke politike, a ne da se politička opredjeljenja i pristup mijenjaju već prema tome vodi li emisiju Zagrepčanin ili Hercegovac, neki nadrkani, uobražen tip ili činovnik koji samo gleda da odradi svoju smjenu. To je čista sprdnja, nezamisliva u ozbiljnim državama gdje se iz budžeta (ili parabudžetskih javnih prihoda) plaća sav taj televizijski cirkus.

Robu moraju naručivati nevidljivi urednici Dnevnika (engleski: producers). Uspješni su ako iskopaju neke ekskluzive. Oni se, dakle, viđaju s informatorima i izvorima te pripremaju ono što je unaprijed planirano kao vlastita istraživačka tema, ili pak samo prilozima proširuju tekuće vijesti koje su našli na agencijskim web-stranicama. Urednicima šefuje Urednik dnevnika – to je glavni kuhar u ovoj kuhinji, tip koji sve zna, mag u profesiji, ali on se bavi samo skupljanjem na hrpu robe od koje će se poslije iskrojiti emisija u 19. 30, a ne i njenim oblikovanjem… Deadline u uredništvu je termin isporuke robe u obradu, a odmah poslije toga (u kasnim poslijepodnevnim satima), ljudi se tu bacaju na pripreme sutrašnjeg izdanja.

Urednici, dakle, izabiru clipove iz agencijskog njuz-paketa (izbori, poplave, potresi…) pa ih zatim šalju na desk gdje vijest raspisuju urednici područja – specijalisti za vanjsku politiku, ekonomiju, industriju, energiju, stranački život, izbore, socijalnu politiku i zdrvstvo te kulturnu djelatnost, organizirani u četiri uobičajene rubrične grupacije: unutrašnja politika, vanjska politika, ekonomija, kultura. Ti desk-urednici (engleski: subeditors) također su ujutro instruirali reportere kad su odlazili napraviti reportaže što su ih naručili urednici-producenti, tako da ne srljaju poput Lunohoda, odnosno kao Jarak kad izađe na teren i nepripremljen upadne u neku blatnjavu stvarnost… Po tim procedurama funkcionira svaka novinska i televizijska news-gathering orgnizacija na svijetu, osim na Hrvatskoj televiziji. Na Hrvatskoj televiziji jebe lud zbunjenoga.

Anchorman nije dovoljan, rekoh tada ovim dečkima, Popovcu i ostalima, ne primjećujući da me promatraju kao ludu, pristojni, a nezainteresirani – potrebna su vam, rekoh, tri lika… Osim glavnog sidra, koji otvara njuz senzacijama i ekskluzivima, mora biti posebni frontman za ekonomiju, još jedan za vanjsku politiku, a četvrti se posebno javlja oko sporta, ali taj se može mijenjati. Pritom pomiješaš muške i ženske i dobiješ uobičajenu frontu za voditeljskim stolom, pa se od jednog prelazi na drugo područje uz samo naizgled opuštenu konverzaciju. Jedino meteorolog stoji, on je peti, vanjski igrač, može započeti još pred stolom, gdje ga nešto podjebavaju, a onda čovjek napravi dva-tri koraka i stane ispred svoje sinoptičke karte.

Prezentaciju nadzire režiser Dnevnika, što je vrlo važna, a ne puka tehnička funkcija, jer on priprema listu s minutažom, radi na scenariju, brine se za tekst, scenu i svjetlo, efekte i grafiku, odgovoran za dinamiku showa, koji ne ovisi samo o kvalitetu materijala, nego i o vizualnoj opremi.

Zatim bi trebalo formirati uredništvo s producentima pod jednim iskusnim, pravim urednikom Dnevnika, odnosno Dnevnog informativnog programa. Nećeš ga naći na televiziji, ali to nije ni bitno, jer je taj posao općenitog žurnalističkog karaktera i mogao bi ga obavljati – nisam im to onda rekao, nego mi je kasnije palo na pamet – recimo Drago Hedl, najbolji hrvatski novinar. Drago je radio za sve domaće važnije novine, zatim za “Guardian”, “Time” i BBC, dobio je sve moguće domaće i neke svjetske novinarske nagrade, napisao je devet knjiga, tri drame te snimio više dokumentarnih filmova od kojih je onaj dugometražni o Vukovaru posvuda nagrađivan. Drago je miran, konstruktivan, profesionalan. On bi čak mogao strpljivo izaći na kraj s ovom bulumentom televizijskih lemura. Znao bi angažirati konzultante, domaće i strane, da se ustroji prava televizijska informativa, umjesto ove jadne, diletantske travestije koju su prepišali komercijalni kanali, pa čak i beogradski dnevnik RTS-a.

Urednik Dnevnog informativnog programa pobrinuo bi se, osim za Dnevnik i za ostale emisije vijesti, te za političke dokumentarce, koje bi trebalo izdvojiti iz dokumentarno-feljtonskog programa, kako se ne bi naručivali skupa s filmovima o ronjenju na potopljene galije ili uzbudljivu potragu za velebitskom degenijom… Zato što nema politički orijentiranu redakciju dokumentarnog programa, HTV nikad i nije proizvela neki vrijedan politički dokumentarac poput Hedlova nagrađenog “Vukovara”, što ga je, koje li sramote producirao – Veran Matić s beogradske televizije b92!

Eto, imao sam za one dečke još mnogo savjeta, ali nismo imali vremena, razišli smo se, a oni su se bacili na ono što jedino razumiju – koncentraciju moći i nadzor nad financijskim tokovima, koje su nastojali zadržati u svojim rukama. Brzo ih je odnio vrag – Popovac se negdje začahurio, direktora je najurio novi ravnatelj, a financijski se snašao – uzeo ga je HNS. To znači da je znao svoj posao. Za programski oporavak HTV-a, bez čega cijelu tu firmu treba naprosto ukinuti kao “Vjesnik”, očekivao sam, pobrinut će se ekipa koja će ih naslijediti pošto je odabere nova, poštena narodna vlast…

I onda, dogodilo se ono što sam najmanje očekivao. Za privremenog ravnatelja izabran je – Domagoj Novokmet. Srednji kadar nevelika iskustva, tridesetipetogodišnjak s građanskim backgroundom – odlično rješenje za neku sporednu uredničku funkciju na državnoj televiziji… No, s takvim profilom Novokmet, voditelj jutarnjeg programa i adolescentskog muzičkog showa «Briljanteen», dolazi na čelo jednog od najvećih javnih poduzeća u zemlji, a usto postaje sredstvo što je «televizijskim talibanima» omogućilo da preuzmu političku vlast na Prisavlju.

Na HRT-u se, naime, u dugotrajnom razdoblju bezvlašća, odnosno «idejne tranzicije» iz ortodoksije u ništavilo, formirala revolucionarna jezgra koja je artikulirala interese namještenika te ustanove koja je nekontrolirano narasla do te mjere da svu državnu dotaciju, koju vuče od parafiskalne pristojbe, guta i vari kroz «platni fond», dakle troši na plaće, dok za proizvodnju programa gotovo ništa ne preostaje…

Jesu li «talibani» istakli ovoga lika kako bi konsolidirali svoj neformalni utjecaj ili se pak on njima nametnuo iskoristvši ih da se plasira, otvoreno je pitanje koje zaslužuje pomnu analizu. Na tom se primjeru vidi, naime, kako izgleda bizantinska dvorska politika u ratu klika na Prisavlju. Komplicirana kao zaplet u «Ratu prijestolja» ta priča, doduše, nije podjednako atraktivna jer, umjesto zmajevskih princeza i crnih vitezova u zaleđenim zamkovima, kao protagoniste imamo nekompetentne bezveznjake sa srednjom stručnom spremom. Skupina novinara, u profesionlnim krugovima poznatih pod nazivom «prisavski talibani», postigla je u tom interregnumu neograničenu kontrola nad političkim editorijalom glavnog državnog televizijskog kanala.

Pod njihovom upravom našla se redakcija Informativnog programa HTV-a s gotovo šest stotina ljudi. To je više od ukupnog broja zaposlenih u redakcijama «Večernjeg lista», «24 sata» i «Poslovnog dnevnika», tri dnevna lista, te svih ostalih «Styrijinih» izdanja u Hrvatskoj, uključujući administraciju, marketing i čistačice… A program koji se u Informativnom, proizvodi – one bijedne emisijice vijesti i glavni Dnevnik – gleda 10% auditorija. Konkurentska centralna emisija vijesti privatne Nove TV šije ih dva puta, iako ta cijela američko-rumunjska tv-kuća ima u Hrvatskoj tri puta manje zaposlenih od Informativnog programa    HTV-a, a ni sama, uostalom, nije ne znam što!

Prisavski «talibani» poznati su po svojim osebujnim, radikalnim stajalištima koja ih svrstavaju izvan hrvatskog parlamentarnog spektra. U Saboru nema niti jedne stranke, uključujući tu glavaševce iz HDDSB-a i motoristkinju Ružu Tomašić, koji bi dijelili njihove ultraradikalne poglede na bankarstvo, velika privatna poduzeća, poduzetnike i ostale kapitalističke paragone koji «kontrolom oglasnih budžeta kontroliraju medijsku scenu». S takvim ekstremistima nitko ne želi ući u političke dilove. Ne dobivaju narudžbe za spin koje bi im zauzvrat garantirao «sigurnost struktura».

Dok je politiku HRT-a diktirao Pašalićev kabinet smješten u aneksu Predsjedničkih dvora, postojala je takva čvrsta «motrištarska» žnora. Držao si se linije i napredovao u televizijskoj hijerarhiji, dobivao stan, ulazio u krug povlaštenih pripadnika tuđmanovske nomenklture. Novinarke su postajale generalske ljubavnice, mogao si ući u povlašten društveni sloj novokomponirane države. Kad je vlast pak preuzeo liberalni, moderni kleptokrat Sanader, bilo je dovoljno da se pridržavaš opće pseudonacionalističke idejne matrice, dok se u pozadini moglo neograničeno dilati s političarima i tajkunima kojima je trebao publicitet. Formirane su posebne PR-agencije koje su te kombinacije omogućavale. No, u doba krize, u prijelaznom razdoblju između Velike pljačke i Totalnog kaosa, dakle u mezozoiku Jadranke Kosor, više nitko nije znao što je «generalna linija». Represivno uredništvo i sindikat egzistencijalno ugroženih na Hrvatskoj televiziji došli su tada u konflikt. Ali ne politički, nego interesni. Apsolutizacija «političkog morala» u populaciji neobrazovanih i neupućenih žurnalističkih mediokriteta zatim je iznjedrila pokret fanatika koji ističu svoje novinarsko poštenje dokazano u borbi protiv nepoštenih urednika.

Ako je kompromitirana urednička garnitura na HTV-u bila povezana sa stranačkim političkim strukturama, tajkunima i oligarsima, znači sa cijelom superstrukturom kapitalističke tranzicije, novinarstvo se mora izdići iznad konkretnih političkih, nacionalnih i ekonomskih interesa, propovjedaju talibani. Valja doseći razinu općeg, odnosno «javnog interesa». Definirat će ga revolucionarni komitet na Prisavlju, uz podršku gledalačkih masa. A što je s parlamentarnom demokracijom i legitimnom reprezentacijom narodne volje? Ništa. Parlament je samo agregacije sebičnih, uskih strančarskih interesa. Što je s poduzetništvom, poduzetnicima i kapitalizmom? Ništa. Tu i jest izvor svekolike korupcije, uzrok zala što su zadesile naše društvo, onu idiličnu socijalnu državu koja još postoji u neodređenim sjećanjima na navodno «zlatno doba» socijalizma s ljudskim likom iz repriznih tv-drama. Što je s ostalim društvenim institucijama? Ništa, to su otuđene ustanove establišmenta koje su izdale malog čovjeka. Radnike, seljake i umirovljenike, «les miserables». Za njih je jedini izlaz, jedina nada – direktna akcija. Izravna demokracija. Prosvjedi. Neprekidno referendumsko zborovanje. Sve to podržavat će angažirani novinari državne televizije odani javnom interesu. Ranije su bili pašalićevci ili prilježnice hrvatskih generala, a predvodit će ih jedan bivši promotor Justina Biebera, ali to nije bitno – revolucija je historijska nužnost i protagoniste bira kao slijepa Providnost.

Na prvi pogled konstrukcija izgleda blesavo, ali nije tako bezazlena. U seminalnoj studiji «Der Faschismus in Seiner Epoche», njemački historičar Ernst Nolte fenomenološki je definirao fašizam kao veliki «anti-pokret». Anti-liberalni, anti-komunistički, anti-kapitalistički, anti-buržoaski. Njegova je srž – odbacivanje svega modernoga. To je, naravno, bit fašističkog i u islamističkim pokretima. Istodobno je uočljiva sastavnica novih političkih tendencija u Hrvatskoj, osujećenoj zemlji na periferiji tranzicijskih procesa. Ljudi tu gube vjeru u progres i kreativni potencijal društva.

«Televizijski talibani» koji su preuzeli vlast na Prisavlju nisu bili ideološki pročišćena, solidno organizirana formacija. Riječ je o nekoliko uzajamno povezanih ćelija ili «kavanskih osnovnih organizacija» što se okupljaju na Trgu, u atriju velike zgrade u na bivšem Šetalištu Friedricha Engelsa. Cijelu tu talibansku sljedbu kreirala je, zapravo, Hloverka Novak Srzić. Bivša svemoćna urednica Informativnog programa u nekoliko razdoblja vladavine HDZ-a, selektivno je zlostavljala, marginalizirala, kažnjavala opomenom pred otkaz i pokušavala ukloniti ili otpustiti razne ljude koji joj nisu bili po volji, a oni su se onda solidarizirali i nametnuli kao «alternativa». Iako za oporbenjaštvo, zapravo, nisu imali nikakve idejne predispozicije… Tako je i Udba stvorila emigrantsku političku populaciju koja je došla na vlast u Hrvatskoj – najgora svojstva vlasti uvijek se reflektiraju u njenoj opoziciji.

Kad je naposlijetku nakon beskonačnog oklijevanja, vlada kroz parlamentarnu proceduru dovela novog ravnatelja, bilo je prekasno. Televizija se raspala, pa iako su talibani manje-više sklonjeni s najprominentnijih pozicija, njihov je duh i dalje prisutan na Prisavlju. Manje se osjeća u informativnom programu, koji je isprazan, a više u emisijama koje promoviraju ideje alternativnog kultur-idiotizma. To, naravno, nitko ne gleda, ali je način da se sponzorira klijentelistička populacija ljevice. No, zapravo ne možeš reći da je to glavni smjer uređivačke politike, jer se tako nešto i ne nazire. Zaista, kuća duhova – duh Vrdoljakov prisutan je i redovno se ukazuje, kroz hodnike obvečer lebdi Miro Lilić ogrnut bijelim plaštom te zvekće lancima, nekima se priviđa čak i Tomica Marčinko, a samo je pitanje trenutka kad će se opet materijalizirati i drug Puharić, posljednje mrtvo puhalo iz pozne faze samoupravnog socijalizma…