Piše: Sanja Pilić

I tako sam se ja zaljubila u nogometaša, a tata me je izbacio iz kuće. Konačno mu je dosadila cendrave četrdesetogodišnjakinja (ja) koja je odbijala prosce poput Penelope, čitala knjige i debljala se. Više nisam bila zgodna, a i pamet me napustila. Odjednom je ustanovljena sličnost s lijenom tetom Lovorkom, zanesenom i ništkoristi. Tata je bio očajan, mama duboko i najdublje razočarana. Ispala sam roba s greškom, a ja sam se, što je najgore, slagala s tom kategorizacijom. Sviđalo mi se provoditi dane između polica u knjižnici, raditi na pultu sa strankama i jesti naranče pod pauzom. Kierkegaarda sam zamijenila Coelhom, a haljine kupovala u Nami na rasprodaji. Iskreno, pretvarala sam se u babuskaru, pravu pravcatu, iz nimalo gospodske obitelji, odgovaralo mi je to raspadanje, učmalost, život s roditeljima i druženje sa susjedima s prvog kata. Čak sam i brkove prestala čupati, a sve iz nekog opuštajućeg razloga, tonula sam i raspadala se u prosječnosti, postajala sve nevidljivija, čudno i duboko zadovoljna svojim tijelom koje je bujalo, proizvodnjom nemara, ugodom što ju je stvarala nezamijećenost. Muškarci su se svejedno muvali oko mene, možda sam ih podsjećala na njihove zapuštene mame ili što je još gore, bake: u cijelom tom neredu isijavala sam karakter tek osrednje načitane domaćice koja zna spremiti odličan ručak za malo para. Nosila sam plaću svaki mjesec kući i predavala je roditeljima. Otac bi me pogledao ispod cvikera i uzdahnuo, a ja bih se povukla u sobu sa sladoledom od pistacija.

Bilo je čudesno koliko me suprotni spol nije zanimao, pa kad se pojavio nogometaš sa željom da se upiše u knjižnicu nisam odmah shvatila otkuda i zašto me uznemirilo to iznenadno lupanje srca. Burek, bajadera, niski tlak, pomiješale su mi se slike prve pomoći, autobusnog kolodvora, izgladnjele mačke i ružičastih oblaka, nagnula sam se nad računalom, odjednom zajapurena od vrućine, strasti, predklimakterija, čega li?

– Upisao bih se u knjižnicu – rekao je nogometaš stružući tenisicom po goloj potkoljenici, bilo je, naime, ljeto.

– Vaše ime i prezime? – upitala sam dašćući dok je Kupidon zabijao strelice u moje (osaljeno? osamljeno? omraženo?) srce.

– Stjepan Huzjak – odgovorio je.

– Gdje stanujete?

– U Stenjevcu.

– Zašto se onda ovdje upisujete? – upitala sam netaktično.

– Zato – odgovorio je. – Ovdje mi stanuje ljubavnica.

Osjetila sam kako mi se duša kida.

– Ona voli čitati. Rado bih posudio Coehla. Nadam se da sam dobro izgovorio. Čuo sam da mu je izašla nova knjiga.

– Možda bi bilo bolje da je kupite – rekla sam, a srce mi se raspolovilo i počelo cvrčati. – Radi se o Preljubu. Tako se zove. Vjerojatno je posuđena…

– Rezervirajte mi je – odgovorio je. – Evo vam broj mog mobitela.

Ups. Ruke su mi zadrhtale uzimajući kemijsku i otvarajući bilježnicu u koju se upisuju rezervacije.

– Zar nećete broj upisati u računalo?

– Budem – odvratila sam.

– Doviđenja – rekao je čovjek iz Stenjevca.

Bila sam ošamućena. Smlavljena. Nokautirana. Izbezumljena. Zadihana. Zaljubljena. U sekundi. Pogledala sam uokolo. Zatim sam odjurila u zahod. Ovo mora da je neko karmičko prepoznavanje, pomislila sam. Doduše, samo s moje strane, jer čovjek je više buljio u figuricu slona koja je stajala na pultu (radim u maloj, intimnoj knjižnici u kojoj je dopuštena određena sloboda uređenja tako da je moguće eksperimentirati sa suhim cvijećem i slatkastim suvenirima) negoli u moje pretjerano i iznenadno crvene obraze.

Stjepan Huzjak, zaguglala sam čim sam došla k sebi.

Jedva nešto.

Inter-Zaprešić. Nogometni klub. Trener.

Ups. Znala sam da je nešto bazično, iskonsko, zemljano, kameno, spiljsko, osjetila sam to u svakom djeliću tijela, ošamućena od nevjerice da je moguće biti tako opčinjena, u nekoliko sekundi odjednom zatočena i zatravljena osobom koja se preziva Huzjak. Zar je moguće izgubiti osobnost, onu sebe koju poznaješ, u manje od nekoliko tričavih minuta i još k tome, iz sasvim neutvrđenih razloga? Kemija? Fatalna privlačnost? Halucinacija? Jesu li mi kolegice iz knjižnice podmetnule kakvu pilulu za zaljubljivanje? Ili se sam Vrag upetljao u priču? Točka preokreta? Početak ludila (prabakina sestra imala je šizofreniju)?

Coelho? Tko bi ga prvi trebao vratiti? Marijana Ravenščak. Dočekat ću tu knjigu, ne ispustit je iz ruku dok ga ne nazovem, držati je u ladici, iznenaditi ga, obradovati, biti na usluzi, uljudno se smješkati, ponuditi mu još kakav naslov za njegovu mrsku ljubavnicu, nevidljivu neprijateljicu i suparnicu, ženu koja je samo sredstvo uz čiju pomoć je stigao do mene, uspavane i odsutne, ravnodušne i dokoličarske i koja o nogometu, naravno, nema pojma. Jedanaest igrača. Inter Zaprešić? Ronaldo? Nekoć mi je otac spominjao Velimira Zajeca.

Sudbina.

Točka preokreta!

Oh, ne samo da sam se dočepala Coelhove knjige brzinom munje, gotovo je istrgla iz korisničke ruke Marijane Ravenščak koja se već slijedećeg dana pojavila u knjižnici (kada nešto jako želiš,čitav svijet se uroti da to i ostvariš), već sam otišla na depilaciju nogu i brkova istog poslijepodneva nakon posla, a i naručila se kod frizerke, mamine prijateljice koja me nije vidjela još od mature. Znala sam da sam stvorena za tog Huzjaka i uopće nisam dvojila da će sve ići po planu, da ću pobijediti i ženu i djecu ukoliko ih ima, ljubavnicu, daljnje i bližnje srodnike, predrasude, prepreke i zapreke, policajce na cesti, strmine, krivine, zavoje i pad s litice samo da bi naša ljubav opstala u vječnosti.

Nazvala sam ga, znači, već u petak, s uvojcima što su mi se zakotrljali niz leđa mirišući na bezvremenski Taft i odjevena u nikad nošenu haljinu koju sam prije potonuća u prosječnost kupila u Max Mari u large veličini i koja me je sad prilično stezala u struku. Ali Max Mara je Max Mara, a nogometaši i treneri drugoligaških momčadi to znaju, a uostalom čovjek je imao Ray Banice zataknute o ovratnik polo majice, a novčanicu za članarinu izvukao je iz prugastih hlača, zgužvanu, što je značilo da možda i nije pretjerani snob, iako s obzirom na sudbinu, ni to nije bilo važno.

– Knjiga je brzo stigla – rekao je, a ja sam ga pogledala širom otvorenih očiju.

– Da, potrudila sam se. Učinilo mi se da vam je važno – odgovorila sam skromno.

Čovjek je skrenuo pogled sa slonića. Dočekao ga je moj tvrdoglav, uporan i možda ne baš zanosan izraz lica. Energija namjere curila mi je iz vjeđa i obavijala nogometaša… A srce je opet počelo aritmično odjekivati u unutrašnjosti tijela, u tom nezgrapnom skloništu duše, moglo se čuti kako odjekuje.

– Hvala što ste mislili na mene – rekao je čovjek iz Stenjevca. – Mojoj će gospođi biti drago. Znate, čitanje me baš i ne zanima…

– Glavno je da brinete o gospođi – rekla sam zajedljivo. – To je lijepo od vas.

– Svatko radi ono u čemu je najbolji – objasnio je nervozno.

– Oprostite, čime se bavite? – upitala sam želeći zadržati princa iz druge nogometne lige još malo u svojoj blizini. Moje samopouzdanje počelo se topiti.

– Nogometom. Trener sam.

– Zanimljivo. Ja, nažalost, nemam pojma o nogometu.

– Ja nemam o književnosti – rekao je trener. – Prilično mi je dosadna. Ali…

– Ali?

– Ali možda biste mi mogli nešto preporučiti za čitanje. Krimić.

– S koliko mrtvih? – upitala sam trudeći se ispasti duhovita.

– S troje – odgovorio je. Dvije žene i starcem – nogometaš se nasmiješio.

I ja sam se nasmiješila.

Ipak je upalilo.

Čovjek će me zapamtiti.

– Znate li onaj vic, ili, bolje rečeno izreku – nastavila sam – kada se sretnu radnici, igraju nogomet. Kada se sretnu šefovi, igraju tenis. Kada se sretnu manageri, igraju golf. Što je funkcija veća, loptice su manje!

– Ne – rekao je. – I hvala na knjizi.

Ah, pomislila sam, sad će pobjeći moj stopostotni muškarac i partner. Možda sam pretjerala? Ženska pamet je nepotreban dodatak, a laska je uvijek dobrodošla.

– Ne razumijem se u nogomet, ali rado gledam kada igra reprezentacija… Dobar nogometaš je poput velikog umjetnika. Ili kirurga. Majstor.

Čovjek se zaustavio.

– Nazovite me kada nađete kakav prikladan krimić za mene.

I tako je počelo. S knjigama. Mimo svih pravila. Usprkos ljubavnici, jer od žene je bio rastavljen. Troje djece. Apsolutno komplicirana priča. Putovanje u Zaprešić i sjedenje na tribinama. Razmažena dječurlija s kojima sam se trebala sprijateljiti. Uvrijeđeni rođaci sa svih strana. Roditelji su me se napokon odrekli, jer ne samo da im više nisam davala plaću, već sam i gubila vrijeme proučavajući vrste golova na You tubeu i slušajući navijačke pjesme različitih klubova. Ali sudbina ne bira, ono što je zapisano, zapisano je. To uključuje velike strasti i razorne bolesti, moćne pobjede i strmoglavljivanje u bezdan. Zadnji put sam igrala graničara u školskom dvorištu, a sad me se moglo vidjeti kako haklam s klincima noću na ulici. Kolegice s posla počele su me poprijeko gledati jer sam postala još odsutnija, a katkad bih svraćala u obližnju kladionicu i pratila izvještaje s nogometnih utakmica sve više izbjegavajući zajedničke kave, proslave rođendana i rasprave o školstvu i odgoju djece. Moj princ s nogometnih terena bio mi je dovoljan. Napokon sam otkrila čar zrele ljubavi koja ne poznaje ograničenja. Fizička ni psihička. Istesala sam figuru, a Max Maru opet vratila u ormar. Postala sam sportski tip, navukla tajice, kupila tenisice za trčanje i nosim Janu, vodu s porukom, u ruksaku. Na boci piše: Kada nešto jako želiš,čitav svijet se uroti da to i ostvariš.

E, pa dobro! Još samo da naša reprezentacija pobijedi na Svjetskom prvenstvu! Sutra putujem u Brazil s nogometašem iz Stenjevca.

Lopta je bačena, a ljubav pomiče granice, zar ne?