lagano prošeće do Gradskoga groblja, da posjeti svoj mramorni grob.

Malo i posjedne na klupu.

Potom dočita dnevne novine, pa se dugo zagleda u onu drugu fotografiju,

sa te strane mramorne ploče gdje je postavio klupu, dakle odostraga.

A na njoj je baš mlad.

Oficir mlade armije u jugoslavenskoj luci na Jadranu, vođa zbora neke

jednocifrene klase pomorske Akademije.

Ona pak, da velim – naslovna fotografija, na pročelju mramora – od skoro je,

ili je već i njoj bar tri godine.

Sjedi tako profesor Mihajlo G. sam, svježe izbrijan, zbunjen i tih, samac i

neženja, odavno već u mirovini i nekim prstom ludila dovršava svoj život

ovdje, baš ovdje gdje muzike već godinama nema.

Onda profesor ustane, dosta je, kao da veli.

Nečujno se oprosti od svoga groba i krene polako niz groblje ka

gradu, sve do sobe u nekoj austrougarskoj zgradi, zadnji put

krečenoj u Jugoslaviji.

Grob ostane sam.I prazan.

Mladi duh profesora Mihajla, već odavno za sve umrlog, uzme onda te

Večernje zaboravljene na klupi i njima izbriše već umrljanu sliku, onu

mladog zborovođe okruženog nasmijanim ljudima, s onu stranu mramora.

Malo još posjedi i fućka.

Pa siđe opet čekati