Utakmicu Hrvatska-Brazil s dosadom sam pratio na kućnom kinu u Društvu pisaca na Gornjem gradu.

 

Piše: Pavle Svirac (arteist)

Ali opet, to mi je bilo puno podnošljivije nego da sam tu, purgerski rečeno tekmu, gledao u birtiji s nekim običnim ljudima koji se iskreno uživljavaju u nogomet. Imam traume od tih gledanja utakmica s radnim ljudima koji kroz praćenje svjetskog nogometnog prvenstva zaboravljaju da su zatupljeni kmetovi koji pristaju za tri tisuće kuna raditi i po deset sati dnevno, čak i nedjeljom kad bi trebali odmarati ili biti na misi. Posebno prezirem žene koje mrze nogomet, a ipak za vrijeme svjetskog prvenstva navlače na sebe dresove i takve idu na tržnicu, u Billu, Kaufland,Tommy, Plodine i di sve već idu te pravovjerne hrvatske žene koje se tim dresovima žele dodvoriti svojim muževima, dokazat im da nisu baš uvijek zanovijetala, grintače, nego da se i one, kad zatreba, umiju radovati nogometu. Tu spadaju i oni jadni, muški šmokljani koji se za vrijeme Svjetskog prvenstva kao nešto naglo zainteresiraju za nogomet i prate samo one utakmice kad igra hrvatska reprezentacija, valjda u strahu da u očima susjeda ne ispadnu izdajnici nacije. Zato pola sata pred tekmu kao zadnji moroni trče u dućan i kupuju hrpu čipseva i piva da pokažu blagajnici kako i oni sudjeluju u nogometnoj groznici. Ne podnosim ni one debilne euforije, one glupave komentare u stilu, širi obranu, širi obranu! Stisni ga, stisni ga! Ubaci mu petu!

U Društvu pisaca većina nas je s cinizmom komentirala igru, postmodernistički smo se sprdali na taj idiotski jezik kojim priprosti robovi komentiraju utakmice. Srđan Sandić je na primjer u šali vikao: „Perišić, uđi u njega, napenali ga do jaja!“. Ja sam u prvi mah mislio da je to neka zlobna aluzija na pisca Roberta Perišića, nisam imao pojma da u hrvatskoj reprezentaciji postoji isto nekakav Perišić. Ali Aleksanar Hut Kono bio je još veći dibidus od mene. On je stalno među brazilskim igračima tražio Hansa Rumenigea. Želio ga je vidjet jer su mu nedavno u nekom klubu u Berlinu rekli da je u faci pljunuti nogometaš Rumenige. Jedino što mu nisu spomenuli da taj Rumenige danas ima valjda skoro sedam banki.

Iako sam Hrvat s kapljom bosanske krvi sa starine strane, bilo mi je nekako drago što ni Visković ni Nadežda Čačinović, niti itko drugi niti u jednom trenutku nisu zavikali: „Hrvatska! Hrvatska!“ ili „Mi Hrvati!“. Nego su samo natmureno sjedili i zurili u ekran. Malo su jedino živnuli kad su Brazilci izjednačili.

– Ajde, hvala Zeusu, ne bih mogla podnijet da Hrvatska pobijedi Brazilce… Iduća dva mjeseca ne bih mogla nigdje proć da mi tim šahovnicama ne mašu pred očima – uzdahnula je Nadežda.

U tom trenutku u Društvo pisaca banuo je Predrag Raos.

– Kuš, babo! – izderao se na Nadeždu. – Smeta ti šahovnica! Vi komunjare mrzite Svjetska prvenstva jer ljudi jedino tada slobodno mogu vikat Hrvatska, Hrvatska bez straha da ći ih vaši obrambeni napadači Dežulovići i Tomići po novinama isprdati zbog toga!

– Raos, van… – prijeteći će Visković. – Ovaj put nema kamera, ovaj put se neću libiti da te veoma jako udarim…

– Udari me u tur s ovim svojim pederčinama i nogometnim analfabetima što si ih okupio da s njima gledaš utakmicu! Pa to je sprdnja, ti namjerno isprdavaš gledanje hrvatske reprezentacije! Doveo si tu te pedere u Društvo pisaca da na hrvatske igrače gledaju kao na hrpu zavodljivog mesa, kao kad mi pravi muškarci gledamo natjecanja za miss svijeta! Čuo sam iza vrata kako sipate pederske aluzije na Srnine noge! Ovaj mali peder… – upro je prstom u mene – komentirao je da Srna ima noge kao srna: vitke i dlakave! Jeste vi normalni, pa vi ovdje radite nogometnu crnu misu! Vi ste se, jebene srbokomunjare, ovdje sastali da bi se isprdavali na račun hrvatske reprezentacije i hrvatskog nogometa… Ti bi, Velimire, sigurno bio puno ozbiljniji da igra Partizan, ti si u duši Grobar! Kao što si i grobar hrvatske književnosti: kojeg god ti pisca hvališ, tom se na kraju svi poseru po glavi, od Aralice preko Jergovića pa do Mani Gotovac! – Raos je posegnuo za bocom lozovače što je stajala na ormariću. Usput je zagrabio i punu šaku čipsa iz plastične zdjele.

– Ostavi tu rakiju i čips – prijeteći će Visković.

– Ma, nemoj! Neću! To vam je ostalo s vaših simpozija, obljetnica, tribina! Svu ste tu rakiju, čips, smokije, kekse kupili iz mog džepa! Meni su uzimali porez da bi vi tu imali za lokat i grickat uz utakmicu! E, pa sve ću vam tu pojest i polokat, jer smo vam sve ovo kupili ja i hrvatski narod koji vam se tolko gadi s tim svojim šahovnicama i dresovima! Opet vam je ona vaša Zlatarica dala stoput više love nego Društvu hrvatskih književnika… Čudi me da nije došao i Mandić. On uvijek ide tamo di se bolje može pogostit! Nekad kad su imali svoj šank i klopu dolje na Trgu u Društvu književnika dolazio je k njima. A, sad kad se opernatilo vaše Društvo pisaca, dolazi k vama na viski!

Dok je Raos to gnjevno izgovarao, sudac Yuichi Nishimura totalno je nepravedno Hrvatima presudio penal.

– A-ca! – zasjekao je Aleksanar Hut Kono karate udarcem zrak. – Tako to mi radimo u Japanu! Nema milosti! Čak ni prema malim, ubogim Hrvatima. Mi Japanci smo poput Ničeovog nadčovjeka: kad je netko jadan i bijedan, mi ga baš onda udarimo! Neka očvrsne ili krepa!

Raos se na te riječi izbezumio. Iz unutrašnjeg džepa svog bezrukavnog prsluka izvukao je suzavac sprej.

– Doveo si i tu u Hrvatsku japanske kvislinge da nas ponižavaju! I još da im za naše pare tiskaš pjesme u nakladi Društva pisaca! – zaurlao je na Viskovića.

I krenuo nas prskati suzavcem. Svi smo vrištali, dlanom prekrivali oči, usta.

– Opet me osmudio, opet me osmudio! – zapomagala je Nadežda.

Kraj utakmice i poraz hrvatske reprezentacije svi smo dočekali s krokodilskim suzama na licu.

– Evo, ipak sam vas natjerao da plačete jer je Hrvatska izgubila – kezio se Raos. – Inače bi još, kakvi jeste, tu do jutra slavili naš poraz.