Drage gospođe,

Kad u Zagrebu poželim s nekim sjesti i popričati, učinim to u Esplanadi. Više je tome razloga: auto mogu ostaviti osoblju da ga parkiraju i na odlasku dovezu, svi me odavno poznaju pa volim tu dolaznu ljubaznost, tamo stoluje Denis K. pa ne moram sat, dva ni zaustiti a opet je oko mene pregršt pametnih rečenica i pasusa – što sam stariji to više volim slušati pametne ljude, jer, svoje misli ionako znam, dapače, umoran sam od težne tolikoga njihovog broja ili poneke od njih – ne moram, kad poželim progovoriti, povisiti glas nadglasavajući se uzaludno s neukusnom glazbom… sve u svemu: ugodan ambijent po mjeri građana.

Prije dan, dva, točnije, već je dan išao u večer, susreo sam se tamo s prijateljem, jednim ovdašnjim rabinom; stalno se viđamo u Esplanadi, i njemu se ona sviđa. Na ulasku i izlasku mimoišao sam vaše kćeri: maturantice.

Iako na OTV-u rade mladi ljudi, stalno iznova pridolaze i odlaze, grade karijere, pa imam pregled nad tim naraštajima, sve su te djevojke na mojoj tv ipak sasvim uobičajeno odjevene: zbog snimanja pokadšto i dekorativnije, ali, nikada ni u aluziji ne ovako kako su sve do jedne bile obučene vaše kćeri, maturantice.

I tu završimo pismo: Drage Zagrepčanke, drage ženice, vi koje ste rasle tu, na našim ulicama, uz nas, na ovom asfaltu – dobro, recite, u kojem trenutku ste se poseljačile, ili, što bi bilo gore, u kojem ste točno trenutku prestale odgajati svoje kćeri? Jer, da se ne ustručavam, one sve do jedne igledaju kao provincijske kurve.

Uvredljivo?

Da. Ja sam silno uvrijeđen tim prizorom. Ulazim u Esplanadu, i na vratima me dočeka i isprati cijeli razred teenagerki dizajniranih po mjeri rumunjskog, pardon: hrvatskog bordela.

Lako bi bilo da je to moja maliciozna muškošovinistička impresija.

Ali, Zrinka Pavić nema tu motivaciju koju biste mi krivo pripisale:

“Mnogo mi je toga tužno u prizoru maturanata i njihovih roditelja pred luksuznim hotelom u kvartu, počevši od raskoraka između raskoši kojom se kite tom prigodom i budućnosti koja ih čeka, a završivši na turboseljačkim, loše skrojenim i od jeftinog materijala sašivenim haljinama na koje su vjerojatno potrošili više nego što si mogu priuštiti.

No jedna mi je stvar večeras, dok sam se probijala kroz tu gomilu na putu kući, posebno upala u oči – majke maturanata i maturantica, koje se u veeeeeelikom broju slučajeva napadnim odijevanjem, frizurama s ko fol “mladenački” izvučenim pramenom u nekoj nekonvencionalnoj boji i očima okupanim korektorom silno trude parirati 18-godišnjakinjama koje su dopratile na proslavu. Gotovo iz svake pore i stava pršti im žudnja za time da im netko kaže: “O, pa vi biste drito mogle na maturalnu večeru s ostalim curama i nitko ne bi primijetio razliku” ili barem: “VI IMATE OSAMNAESTOGODIŠNJE DIJETE??? NEMOGUĆE!!!”

Very, very sad…”

Turboseljačke haljine, kaže Zrinka, i tu se zaustavlja, jer je pristojna žena, ali, i stoga jer joj u fokusu nisu kćeri, tu je sve jasno, nego vi, vi ste postale zanimljive: majke maturantica i maturanata, koje silno pokušavaju parirati svojim 18-godišnjim kćerima!

Ha, što kažete?

Kakva dijalektika!

Ne samo da su vam izbjegle kontroli, pa Esplanadu pretvorile u turbo-folk kafanu, nego ste povratno i vi poželjele biti svoje vlastite kćeri, i još malo pokazati duge noge za igranje, vito telo za gledanje, da ne dodam nešto što se rimuje idiomom vašeg outfita.

To me silno zanima: U kojem ste trenutku postale seljanke?

Jer, to da su vam se kćeri počele oblačiti i, to je neumitno, svlačiti kao provincijalne kurve, to je shvatljivo: sve je tome išlo u dinamici proizvodnih snaga i odnosa ovoga podneblja u poraću: obavještajno integralno podzemlje, jedinstvena narko-scena, infrastruktura noćnih klubova, opasni momci, bijelo i, onda logično: kurve, ali, to da ste taj mogući revolt generacije kćeri spram svjetonazora svojih majki – iako je to naročito glup alibi, budući da majke nemaju nikakav svjetonazor, a kćeri ionako nisu sposobne ni za kakav otpor – sada uvraćen u vaš Weltanschauung, to je ipak zanimljivo.

I vi biste još jednom prošle sunčanom stranom ulice, jer, eto, kultu juvenilnosti je tu, neka se lovica i pokrala, a uz malo plastike i gombanja, još vi možete poskočiti na stol, uz lajnu-dvije, il’ još litar jedan lošeg vina dajte nama vi.

Ima li netko, od vaših muževa, ili vas samih, da nam taj fenomen objasni?

Jer, vidite, nije da sam ga samo ja uočio. Onak, u prolazu, na ulasku i izlasku iz Epslanade, koja je očito prešla Krležin limes i smjestivši se na mjesto onoga perona na kojemu počinje Balkan.

Romano Bolković