Nekad je život bio otvorena pjesmarica. Još prije toga, raspjevani um. Ilijada i Odiseja, Mahabharata i Edda, Kalevela, Pjesma o Nibelunzima, Gilgameš… – prije nego bijahu zapisani znali su se – napamet! Nekoć bjesmo veoma pamtljivi. Svi epovi i sve epopeje svih naroda negda bjehu živo sjećanje, obnovljiva i obnavljajuća baština. Svaki je jezik imao svoju mjeru kojom je mjerio i izmjerio svijet. Svijet mjeri i hrvatski jezik i svi jezici koji su na svom povijesnom putu naišli na Staru planinu zvanu Balkan i sjećaju je se na bilo koji način – a nije bilo dobe da ih se nije moglo barem za trenutak međusobno zamijeniti, kad se nisu koliko-toliko razumjeli – još od onda kad u noći čuješ korake i pitaš – sloven? Sloven! I onda se pri susretu proslovi koja, upita se za zdravlje i nakane, a nekad i pobije ovisno o tim nakanama. Tko nije sloven, to jest rječit i govorljiv – taj je nim, nem, nijem. Bugarski, makedonski, crnogorski, bosanski, slovenski, srpski, ukrajinski… svi ti jezici imaju ili mogu imati svoj izmjer svijeta u deseteračkom stihu naše junačke narodne pjesme. Smijemo reći ovu uvjetnu riječ – naše – jerbo ih je Vuk Karadžić skupljao pod geslom Srbi svi i svuda, a takvih je sakupljača bilo još – ne mareći za plemenite razlike među plemenima a kamoli narodima tako da svi narodi u opisanom krugu njegova kretanja mogu za te pjesme reći – naše su! A na koncu bit će onoga tko ih bude znao ili barem čitao kako to već biva u povijesti neke umjetnine. I tu nema milosti, reći će netko. O itekako ima! Milošć, sakanje, ljubezen – slovo ljubve, sama ljubav – presudit će! Bit će onoga tko ih bude ljubio. U koga su upisane. Gledajući odozgor Stara planina je malo udesno i nekako jedva pokriva sav naš današnji jezični prostor i sve ono što je on iznjedrio. Nama su znani, ako i ne uvijek dragi, i nazivi grčko-rimske uljudbe za ove krajeve – Ilirija i Trakija, Mezija i Dacija, Norik i Panonija, Kroacija! I one iz naše uljudbe – Slavonija, Karantanija, Bijela i Crvena Hrvatska, Dalmacija, Bosna, Hum-Hercegovina i Zahumlje, Duklja ili Doklea, Raša – stari Rasi naši, Bulgarija – Makedonija, Crna Gora, Srbija, Kosovo, Vojvodina … stara imena se sretno izmjenjuju s mlađima. Tek njihovo preklapanje s balkanskim imenom može dati pravu sliku ovih prostora. Jer, ako poslušate naše junačke narodne pjesme – koliko se puta u njima spominje – primjerice – Balkan? O njemu su više govorili znanstvenici i političari. Tek je Desanka Maksimović popularizirala brdoviti Balkan, a i zagrebački rock-pjesnik Branimir Štulić i sad rado zavija na piratskim snimkama Balkane, Balkane, Balkane moj! I koliko god Krleža smatrao da Balkan počinje već preko Save – da se vidi sa zagrebačkih gornjogradskih balkona – (o ima u nas više balkonizma nekad nego balkanizma!) – to nikad doista neće postati hrvatski zaziv ponajprije zbog samog Johnyja Štulića koji Hrvatsku niti hrvatstvo ne priznaje – a i u drugih naroda sjena Stare planine nije tako velika kako se možda strancima čini – sve nas – što je u neku ruku i dobro prije svega zanimaju vlastita mala i velika brda, planine iza kojih nam sunce izlazi i iza kojih zalazi – a njih do Balkana ima podosta. Imamo mi i Alpa i Dinarida i Karpata u priči. Tko ne bi volio Staru planinu!? Ali nismo, svi skupa, samo – Balkanci. Kudikamo smo više od tog određenja. Možda se negdje kriju još starija i plemenitija imena za sve nas. Valja ih pronaći i uračunati. Primjerice, Andrija Kačić Miošić čiji je Razgovor ugodni naroda slovinskog bio lektira Vuku Karadžiću po njegovom vlastitom svjedočanstvu, ali i češkim, slovačkim, bugarskim i makedonskim preporoditeljima, došao je i do Rusije i Poljske, a ni Slovencima nije bio stran – svojom je pjesmaricom zahvaćao sve ove prostore slobodnije od Sorosevog Otvorenog društva – i, treba li reći?! – s većom ljubavlju i razumijevanjem i – s većim učinkom! Pjesme starca Milovana, kako je sebe nazvao još mlađahni Kačić, čitale su se i pjevale uz gusle širom Balkana i gdje god su došle u slavenskom iliti slovinskom svijetu bijahu začetnice preporodnih gibanja tog jezika, a uspijevao je i Albance iliti Arbanase ili Arnaute – uključiti kao ravnopravne sudionike u svoj pjev. Njegovi deseterci u četverostisima svima su dobro sjedali i svi su se dobro kretali njima. Žalosno je što sad sav slavenski-slovenski-slovinski svit, svijet, svet međusobno se sporazumijeva na – engleskom! Izgubio se smisao potankost, za uočavanje finih sličnosti i razlika, a ponajviše – osjećaj za srodstvo. Oglupavio nam je sluh. Ili je to očekivan slijed jezičnog razvoja? A engleski samo tome obilato kumuje? Moguće. Ali međusobnim slušanjem, suživotom, učenjem i razumijevanjem razlike se ne bi produbljivale – riječi bi uživale u svojem srodstvu i rodbinstvu, pa i u svojoj svojti. Hrvatski jezik ima tu zasebno iskustvo sa svoje tri književnosti – kajkavskom, čakavskom i štokavskom – sa svojim tronarječjem i svojom tropismenošću – glagoljica, ćirilica i latinica. Sa svojim tropletom. Hrvatski su književnici kroz povijest često se služili svima trima i istom djelu navodili po tri raznozvučne dotičnice-istoznačnice ili, ako to ne razumijete i ne volite se igrati s našim milim jezikom – po tri kontaktna sinonima. A tu je još i iskustvo latiniteta, venetizma, orijenatlizma, ungariteta, germaniteta i nješto malo frančezarija i inglezarija, ili kako bi prevoditelj Miltonova Izgubljenog raja velečasni Ivan Krizmanić, župnik u Mariji Bistrici rekel Raj zgubljen. Pripovest, skladno zvezanem govorenjem vu dvanajsteh knigah ispisana po Ivanu Miltonu iz anglijanskoga na horvatski jezik prenešena 1827. Sve bi žene morao zanimati raj zgubljeni pa i one što se nazivaju balkanskim ženama. Makar zato da nađu tri riječi za isto. To je kao kad vam se rode trojke. Tri sina. Dva jednojajčana. Jedan sam. U istoj utrobi. I drugi jezici na ovim područjima imaju to hrvatsko iskustvo, makar u začetcima. Ne moramo se svojatati da bismo se poštovali. U životu kao i u književnosti uvijek smo jednako blizu tome da je sve naše i da ništa nije – moje – kao i tome da je sve moje ništa nije naše. Postoji i treći put – ništa nije ničije! Danis Tanović je dobio Oscara za film Ničija zemlja. Kao prvo, zemlja je Božja i toliki su je počam od Božjeg Sina zalili vlastitom krvlju pa – ničija?! Zar tom prolivenom krvlju nismo svi stekli pravo na nju? Svačija? Ne svačija – naša! Svatko će je osjećati na svoj način. Hrvatska himna kaže lijepa naša i u tom smislu bi trebala biti primjer kako se voli zemlja, (kako se voli žena!). Osobito danas kad cijelu kuglu zemaljsku valja spasiti od na samih. Slavi se i oduševljava ljepotom domovinske zemlje (mila kuda si nam ravna, mila kuda si planina!), njenom prošlošću (stare slave djedovino!), njenom sadašnjošću (sinje more svijetu reci da svoj narod Hrvat ljubi!) tako da nam ne može izmaći ni njena budućnost (dok nam hrašće bura vije, dok nam mrtve grobak krije, dok nam živo srce bije!) – ta koja zemlja toga nema! Obično se govori o međusobno razumljivim jezicima. I to je u redu, ali valja uvidjeti da smo prošli kroz krvavu homonimiju. To jest – istozvučnu razliku. Međusobno isključivu razlikovnost – pri čemu je isključivost preblaga riječ – međusobno poništavajuću bit će točnije, a bilo je krvoločnije od pukog poništavanja. Ista slova u istim riječima nisu značile isto. To je bolno i poučno iskustvo. Žene ga ne bi smjele zaboraviti. Žene matere. Jer od njih počinje materinski jezik. Kad već nisu bile mirotvorke kao stare Grkinje pod vodstvom Lizistrate i spriječile rat. Rat za ljubav ne može se spriječiti, reći će netko tko dobro pozna čovječanstvo i njegovu ljudskost, ali i životinjstvo. Poslije krvoprolića, poslije ubijanja – ne treba se čuditi krađi – a laži pogotovo – to proizlazi jedno iz drugoga, davno je znano, i da se opet ne laž ne pretvori u krađu, a krađa u ubojstvo – treba neumorno prokazivati. I svaka čast ženama kad se toga poduhvate. A mi smo već ratovali i boj bojevali – Bog i bogme i bogami. Za što? Za zemlju? Za zemlju! Za domovinu, otadžbinu i djedovinu! Tatkovinu i deželu. Za jezik? Za jezik! Tatin i mamin, materinski i otačaski, babin i djedov, didov i pradidov. Ratovasmo za ljubav! E tu je točka u kojoj možemo svi biti pobjednici – ako ljubimo! Ako ne – kako kaže pjesma – Ljubav se ne trži, nit’ se ne kupuje – tko ljubiti ne zna, šaj nek se ne hapljuje. Eto još jednog stiha zapretenog u naš govor – dvanaesteračkog. Stihovi su jeziku kao kipovlje stijeni. Svi su unutra. Jednerac (od samijeh uzdaha!), dverac (od rječci), trerac (prvih rečenica), četverac, peterac, šesterac, sedmerac, osmerac, deveterac, deseterac, jedanaesterac, dvanaesterac… tu su i ornji bugarštice-bugaršćice – koji mogu zahvatiti i više i kad gledaš i slušaš to zahvaćanje i ritmično ponavljanje, čini ti se da se cijeli jezik pokreće iz temelja – kao plač tisuću matera za tisuću sinova jedinaca što kreće iz dubina i široko zahvaća. Ali ovdje u pismima balkanskih žena – a pismo su naši stari zvali knjigom – (knjigu piše… i te knjige znaju biti beskrajne ako moraju zapisati jubav – jedna djevojka u pjesmi kaže – da je nebo hartija, a murećep sinje more – da je nebo papir, more tinta – ne bi dosta bilo da ispiše svu ljubav koju ćuti ) – riječ je o desetercu. Stihu koji se voli nizati jedan na drugi kao vijenac poslovica i ne treba mu srok da bi bio pjevan i razumijevan. Njim je ispjevana Hasanaginica, Skadar na Bojani i barem djelomično – Kaleš bre Anđo, kaleš bre duš ! I toliko drugih pjesama. O bojevima i aždajama sedmoglavim, kralju Matijašu, kraljeviću Marku, Musi Kesedžiji, banu Derenčinu, Sibinjanin Janku, Kastriotić Juri (Skender-begu!), Senjaninu Ivi, Mandušića Vuku i onome Brankoviću i svim Jugovićima, Banović Strahinji i Crnom Arapinu, Zrinskima i Frankopanovićima, Kotromanovićima i Kulinu banu, Hercegu Stjepanu, Tomiću Mijatu, Andrijici Šimiću … – cijeli Gorski vijenac, Šćepan Mali, Luča mikrokozma, pripjev i zapjev Vile Velebita – Oj ti vilo, vilo Velebita… ! – i tko zna koliko još pjesama. Narodnih i onih potpisanih. Nekad je bilo pitanje časti ući u pjesmu. Biti rečen desetercem. Strani su ga pustolovi i pustolovkinje nazivali morlačkim stihom. Može se čak reći da je deseterac mjera ravnomjerna daha na ovim prostorima. U ovom dijelu svijeta. U ovim, uvjetno rečeno, međusobno različitim jezicima – jer tek će budućnost pokazati jesu li međusobno razumljivi. Znači li sloboda isto lijevome i desnome? E to je to. Ali onaj raspeti u sredini jedan je te isti. Svima. Gdje ćemo mi biti? To svak od nas odlučuje sam za se i sam za se razumijeva. Lijevi ili desni razbojnik ili – onaj pravi. Ritam zabijanja čavala nesumnjivo će sva trojica s Golgote podjednako razumjeti. Kao i ritmično kucanje srca, kucanje na neizvjesna vrata, lupkanje novorođenčadi, bubnjanje prstima po stolu… kas, topot, pljusak, dažd. Svim svojim bićem razumijevamo i ćutimo – ritam. Slog. Deseterački slog zalomi nam se malo-malo. I ne htijući. Svi osjećamo da je to siguran put, siguran način kretanja ovim jezikom – ovim mojim hrvatskim jezikom, a ti ga zovi kako hoćeš! Ako ti se odazove, znači da te razumije. A koliko smo se naslušali onoga što ne razumijemo! I to je silno nerazumijevanje sjelo negdje i zauzelo svoje mjesto. Kao kad slušaš pjesmu na nekom davnom ili udaljenom jeziku. I nešto se prima. Ton, boja, ritam, izgovor, naglasak… Nekoć su stari ritmizirali svako čitanje. Naši očevi i djedovi pjevajući su čitali novine. To je danas gotovo zagubljeno deseteračko nasljeđe. A o desetercu se ne može govoriti ne spomenuvši gusle. Neko se je vrijeme i violina zvala po njima. Gusle! Sva gudačka glazbala u srodstvu su s njima. Gusle će možda izumrijeti zato od srca želimo balkanskim ženama da postanu – guslarice! Ali to ne ide tako lako! Gusle traže muški glas i kad on počne neku pjesmu s knjigu piše… ne završava tako lako dok ne opjeva cijeli događaj. Uđe u ritmički obrazac i gusli li ga gusli i guslari – s onom divnom mješavinom tuge i radosti, trpljenja i dizanja glasa, zanosa i ponosa – služeći s kratkim odmorima – cezurom iza četvrtoga ili iza šestoga sloga. I to je to! Napredovati u jeziku sve dok se opet ne dogodi ono što se već dogodilo – pogibija, junaštvo, kukavstvo, hajdučija, ženidba, rođenje, krštenje, šišano kumstvo… – sve što može okupiti zajednicu oko ognjišta u čijoj kući ili na seoskom trgu ili na čijem gumnu ili na općinskoj gmajni – na nekom zajedničarskom mjestu. Guslari su pleli jaku nit naše biti, sućastva, suštine – mogao si se prihvatiti za nju i izići na kakav povijesni proplanak, osjetiti da si skupa sa svojim narodom – bio viđen, čuven – da ti ljeta nisu bila mutavošću škura, da si negdje bio, jeo i pio i da ti je jezik još mokar. Što je bitno i važno danas? Što nas može okupiti? Što nas može utemeljiti u bitnom? Učiniti da zaiskrimo, planemo žarom, prionemo s marom… To svako vrijeme mora ispovijediti za se. Ispovijedati treba i svoju vjeru i svoje grijehe. To jest svoje vrijednosti zahvaljujući kojima neka zajednica nastaje, postoji i opstoji. Stoga je znakovito zašto su se ovijeh dana upravo žene poduhvatile guslarenja to jest nizanja deseteraca da ne kažemo deseteračenja – doduše nasuho, ali pitanje je dokle. Žene od Koruške do Dobrudže – od Gosposvetskog do Drinopolja. Jer, sve između imaju pravo na balkansko ime. Žene su znane i kao čuvarice ognjišta – stoljećima bjehu odgojiteljice vatre. Ne može sve nestati umah. Možda je ovo poziv upomoć. I kad se najžešće rugaju, mole za pomoć. Da se vrati stari smisao. Da se vrati u našu budućnost. Pomoću prošlosti i onog njenog dijela što je hrabro kročio bespućima povijesne zbiljnosti i nije se ogriješio o ljubav – onoj što je iskrila u očima i riječima, dojila krave, ovce, koze i varila vareniku, kuhala kruh, pračakom tukla rublje, platno bijelila, tkala, rane cijelila… i koja je iz smrti u život selila i veselila se kad začne i ponese brjeme – cijelo jedno vrijeme! I nosi, nosi, nosi cijeli svijet. Jedan cijeli narod. Ili njih tri – ako nosi trojčad. Žene – spasiteljice i roditeljice. One što su se natpjevavale s brdima i jedna s drugom – i danas to čine. Možda ponekad pjevuckavo i uckavo – ali sustignu se i događaju ova pisma na pola puta od kratke uzrečice do epske širine – iskričave epsko-lirske stavke i dionice u manje-više skladnu višeglasju, zborovanje u kojem se svaka članica može istaknuti. Lijepo je kad se žene udruže, ali ne treba zaboraviti pouku iz grčke drame posebice tragedije. U kazalište, pozorište, teatar – ženama je bilo zabranjen ulazak, muški su preuzimali i ženske uloge – prvo jedan pa dva pa tri glumca. Njihov je bio cijeli zbor-kor-hor. I dok je zbor zborove svoje zborio, kor korio, hor horio – katarze, to jest očišćenja, nije bilo dok jedan, dva ili sva trojica ne preuzmu tragičnu krivnju i životom je iskupe. Uvijek je netko poginuo, umro, ubijen – svejedno! To je samo gluma! – reći će poneka. Sve je gluma, rekao je pjesnik. Možete li, vi žene, preuzeti tu odgovornost? Tu žensku glumu u kojoj se muški gine? Ako ne, što reći?! Muško i žensko, stvori ih. I žena bude čovjek i prizna da ne može. P. S. A tko prizna, pola mu se prašta! (Ona druga pola ide muškom!) Slobodna od krivnje bujna bašta, Kad zagrmi Bog sa svojom puškom Ti se javi moleć – dragi Bože… Reci – može, može, može, može! Mili Bože, čuda velikoga! Došla žena do samoga Boga! Klečeć rekla _ Ne boj se, nisi sam! Ako zovneš – evo me! Tvoja sam! Zapovijedaj! Već sam na mukama… Bila knjiga u tvojim rukama ! Uzmeš li me gotovo za zdravo, Kazat ću ti što je krivo, pravo I ukratko, bit će bog bogova! Što sve stane u deset slogova?! Što sve počnem, svršim i zanosim?! Pjevam, pjevam, što me grlo nosi!

Игор Браца Дамњановић Диб:  Bерујте им на реч! 

Бити жена на Балкану, увек је било тешко. Тако је и данас. Поред кувања, пеглања, прања… балканска жена неретко (а равноправно са мушкарцима) ради и мушке послове, попут: кошења дворишта, кречења итд. И поред свега тога, поред свих тих обавеза, жена са Балкана успева да пише и све то подели путем друштвене мреже „фејсбук“. Захваљујући тој друштвеној мрежи, иницијатор овог пројекта, Бранка Војиновић Јегдић је попут паука исплела мрежу, не ради тога да би у ту мрежу ухватила плен, већ да би око те мреже окупила друге „паукове“. И успела је у томе. Она је своје писмо упутила из Подгорице, а писма подршке стизала су са свих страна Балканског полуострва. Балканци су познати као бунтовници и то нам историја показује кроз векове. И након толико година, ништа се није променило, и то се веома лако може закључити читајући „Писма балканских жена“. За разлику од претходних револуција, ова „револуција“, овај бунт наших жена, наших мајки, другарица, сестара, не тражи смену власти, проливање крви, убиства… ова револуција речју пролива само мастило на папир, надајући се да ће њихова писма, њихови десетерци, њихове прејаке речи успети, не да убију, већ да разбуде народ из дугогодишњег сна, да их наведу на размишљање, да им пренесу најважнију поруку живота која гласи: воли! Само онда када човек воли, може урадити све што пожели. То су нам показале и ове жене. Потпуно је небитно које су писци ових писама вере, важно је да оне верују у себе и у човека, којег кроз своје песме критикују, не да би га понизили, већ да би му отвориле очи и извеле на прави пут. Њих је спојила вера, љубав и нада. Нада да ће некада нешто бити боље на Балкану, ако не њима, онда барем њиховој деци. Оно што је такође важно рећи, јесте та чињеница, да је ове жене спојила реч (небитно на ком језику и којим писмом писале), а писцима је реч светиња. Зато, верујте им на реч!

Marijan Grakalić: Pisma balkanskih žena