Kardinal Bozanić opet govori o strukturama grijaha. Opet, jer, govorio je tako i 1998. godine. Govorio, i onda naglo prestao.

Sada o njima ponovo progovara. Prije no što to postane temom raznih tumačenja, samo da vam kažem o čemu je zapravo riječ, što su to strukture grijeha i odakle ta sintagma Bozaniću, jednostavno da ne bude nesporazuma i da znadete o čemu govorite; od pojma struktura grijeha, koji je u našoj javnosti brzopleto shvaćen isključivo u socio-političkom smislu, do pojma grijeha u teološko-etičkom smislu, priličan je raspon: strukturni je grijeh u korijenu osobni grijeh, društveni je grijeh uvijek dinamička suma osobnih grijeha.

Tu sintagmu nalazimo u enciklici Ivana Pavla II, “Socijalna skrb”. Spomenuta enciklika Ivana Pavla II govori:

“Ako današnju situaciju treba pripisati teškoćama različite naravi, nije neumjesno govoriti o »strukturama grijeha« koje – kako sam ustvrdio u apostolskoj pobudnici Reconciliatio et Paenitentia* – imaju svoj korijen u osobnom grijehu pa su stoga uvijek vezane uz konkretne čine osoba, koje takve strukture stvaraju, učvršćuju i otežavaju da se one uklone. »Grijeh« i »strukture grijeha« kategorije su koje se ne primjenjuju baš često na situaciju suvremena svijeta. Međutim, nemoguće je doći do dubljeg shvaćanja stvarnosti koja se očituje pred našim očima, ako se pravim imenom ne nazove korijen zala što nas tište. Može se, zacijelo, govoriti o »egoizmu« i o »kratkovidnosti«; moguće je pozivati se na »krive političke procjene«, na »nerazborite ekonomske odluke«. No, u svakome takvom vrednovanju ipak se nazire odjek ćudoredno-moralne prirode. Čovjekov je položaj takav da je teško provesti dublju analizu čina i propusta osoba ako se na ovaj ili onaj način ne uzmu u obzir etički sudovi i prosudbe.

Takvo je vrednovanje po sebi pozitivno, osobito ako je do kraja dosljedno i ako se oslanja na vjeru u Boga i na njegov zakon, koji naređuje dobro a zabranjuje zlo. U tome se sastoji razlika između čiste socio-političke analize i izričitog pozivanja na »grijeh« i »strukture grijeha«. U ovom posljednjem načinu gledanja uključuje se volja Boga, tri puta Svetoga, njegov naum s ljudima, njegova pravednost i milosrđe. Bog, bogat milosrđem, otkupitelj čovjeka, gospodar i darovatelj života, zahtijeva od ljudi točno određeno ponašanje koje se izražava u činima ili propustima prema njemu. Ovdje je riječ o odnosu prema »drugoj ploči« Deset zapovijedi (usp. Izl 20, 12-17; Pnz 5, 16-21): neopsluživanjem tih zapovijedi čovjek vrijeđa Boga i šteti bližnjemu te u svijet unosi ovisnosti i zapreke, koje sežu mnogo dalje od samih čina i od kratkog luka života svakog pojedinca. To se također odražava i na razvojni proces naroda, čije zaostajanje ili sporost moramo prosuđivati i u tome svjetlu.

37. Ovoj općoj analizi s religioznog gledišta mogu se dodati i neka zasebna razmišljanja. Međutim činima i postupcima što su suprotni volji Božjoj i dobru bližnjega, kao i među »strukturama« što ih oni unose, danas je, izgleda, najkarakterističnije dvoje: s jedne strane, isključiva pohlepa za dobitkom i, s druge strane, žeđ za vlašću s težnjom da se drugima nametne vlastita volja. Svakome od ta dva stava može se, da bismo ih bolje ocrtali, dodati i izraz: »pod svaku cijenu«. Drugim riječima, suočeni smo s apsolutiziranjem ljudskih stavova sa svim njihovim mogućim posljedicama.”

*Apostolska pobudnica Reconciliatio et Paenitentia (2. prosinca 1984.): »Međutim, kad Crkva govori o grešnim situacijama ili kad društvenim grijesima označava određene situacije ili stanovito skupno ponašanje više ili manje raširenih društvenih skupina ili pak stanovništva cijelih država i blokova, ona zna i proglašava da su ti slučajevi društvenog grijeha plod, gomilanje i sažimanje brojnih osobnih grijeha. Riječ je o posve osobnim grijesima onih koji podržavaju ili izazivaju nepravdu ili izrabljivanje; onih koji, premda bi mogli nešto poduzeti da se izbjegnu, otklone ili barem ograniče određena moralna zla, propuštaju to učiniti iz nemara, straha i lažne solidarnosti, zbog skrivanja sudioništva ili iz ravnodušnosti onih koji se izgovaraju da nije moguće izmijeniti svijet; također onih koji sebi žele prištedjeti napore ili žrtve izgovarajući se višim razlozima. Prave odgovornosti, dakle, jesu odgovornosti osoba. Neka situacija – a isto tako ustanova, struktura, društvo – sama po sebi nije subjekt ćudorednih čina; zbog toga sama po sebi ne može biti ni dobra ni zla«