Piše: Marijan Grakalić

Nogomet je donio u naš grad mentalnu izolacija pa zato svi oni koji ne prate Mundijal postaju dio ugostiteljske emigracije s relativnim izgledima. No u ”Potepuhu” smo se ipak već dobrano odomaćili, čak i lakše nego šizofrenija jetara koja vlada u navijačkim masama. Oni su pred ogromnim ekranima a mi uz starinsku lampu na terasi do Kaptolskoga zida i uz svirku gitare Stjepe Martinovića. Događa se ove večeri sve pomalo sa zakašnjenjem, od golova do toga što je Kruno Čudina zaboravio negdje soda bikarbonu pa sada žica okolo, naravno bez veze, no dobio je neku cugu onako ambulantno.

Silvija je žena koja može iznenaditi i brže od mene, svejedno je li u pitanju Igor Mandić ili Divlji Bil Hikok, ona poteže bez kompleksa. Tako je i večeras kad se radi o književnosti koju u nas sve više guraju na posmrtni odar. Na stranu to što je naša podijeljena i troma književna scena Stendalovski karikaturalna, ona je na žalost i u dobroj mjeri impotentna. Oba naša velika književna društva bogato su dotirana od Ministarstva kulture u milijunima kuna, dok je njezino Društvo hrvatskih književnika za djecu i mladež dobilo za cijelu godinu tek dvadeset tisuća kuna. Neobično je to i s naslova činjenice što članovi tog društva pišu za najmlađe, da hodaju po školama i čitaju djeci, da se tu mnogi nalaze i u obaveznoj lektiri i objavljuju čitave edicije u izdanju Kluba prvih pisaca. Milost je tu rezervirana samo za velike i skupe pokojnike kulture. Bez nekog cifranja tražila je da joj jedno od društava koje je za održavanje sanitarnog čvora dobilo 47.000 kuna od ministarstva, uz još par milijuna za drugo, samo od te higijenske svote dadne barem pola, jer bi piscima za djecu to značilo gotovo isto onoliko koliko im je dalo Ministarstvo.

Da je književnost fantastična nepoznanica, kaže, govori i slučaj nekog popularnog priručnika o vrtu, kopanju gredica, sadnji luka i sličnog. Za to je naš veliki nakladnik ”Školska knjiga” dobio potporu ministarstva kao za književno djelo, no istu zato nisu dobili brojni pisci ili pjesnici koji pišu i jesu dio književnosti i književna svijeta ali iza sebe nemaju tržište poljodjelske rekreacije. Na ekranu neki je nesretnik upravo promašio autogol, no, kaj je to prema našoj kulturnoj administraciji koja očito ne razlikuje peruniku od stiha ili kramp od školske knjige. Tako vladavinu paora i ratara možda iduće godine zamijene stočari ili frizeri pasa. Nema veze što se piše ako je na djelu asimilacija književnosti među mediokritete koji misle da nitko ne vidi kako si oni javnim novcem podupiru komercijalu. Više je takvih (ne)prilika, dakao, na sve strane iako one mnogo manje uzbuđuju javnost od dobrog driblinga nekog beka.

Uglavnom dok se akteri velikih književnih društava bore s novcem i vlastitom mjerom državnih jasala za sebe i svoje zaposlenike, tresući pri tome visokoparnim štihom nalik udarcima iz penala kako je njihova štihača bitna za opstanak, tradiciju i svjetski domet i percepciju (na oba oka) hrvatske književnosti, pisci nam u većini slučajeva gladuju, obilaze nakladnike koji su uglavnom nezainteresirani za njihove rukopise jer se traži ne književnost već roba. Elem, najviše trebaju ono što se može zaštihati po kioscima ili kod onih nekoliko velikih izdavača što kontroliraju distribuciju knjiga kroz svoje knjižare i koji poslovično, malim izdavačima ili autorima ne plaćaju ili plaćaju prodane naslove nakon stotinjak dana, 10 mjeseci ili par godine, kaj god.

Književna scena koja je neodvojiva od društava i nakladnika (u danas velikim kućama to su uglavnom bivši akviziteri i komercijalisti) spala je tek na nekoliko pera koje protežiraju i reklamiraju poneke dnevne novine u kojima ovi pišu kolumne i prikaze, a sve ostalo i tako ne dolazi do javnosti. Programi književnih društava obavljaju se u tišini sinekure, više manje u maniri mise za one koji tu navrate ako još nisu umrli od gladi pa se, dakako, tu više štuje ekonomija duha svetog ili lotto nego primjereno knjigoljublje. Održavani novcem ministarstva, istina, objavljuju periodiku i tu i tamo poneke knjige, ali sve to skupa slabo stižu dalje, iako posjeduje diskretni šarm tipičan za neku provincijalnu i zagubljenu kapelicu u kojoj školarci u sumrak čitaju domaće zadaće.

Nakon uvida u kulturnu katastrofu koju odlikuju svi užasi prevladavajuće neimaštine Silvija uključuje šesto čulo taman kada je sudac na ekranu odsvirao zaleđe. Ponekad i gol i taka padne pa onda pobjede naši, ili ajme, neki drugi. Za razliku od realnog nakladništva i tiskanih književnih djela, sve se više uspostavlja i golema sfera virtualne književnosti kako na facebooku, tako i na portalima i blogovima. Dapače, zahvaljujući tome pisci i pjesnici se druže, čitaju jedni druge, imaju svoju publiku i susreću preko ekrana, a ponekad, kasnije i face to face. Za razliku od manje zapaženih tiskanih časopisa o kulturi i književnosti oni virtualni doživljavaju pravi bum. Pišu mnogi, ima novih i dobrih autora, lakše se povezuju pisci iz različitih sredina i književni život ne trpi zbog nedostatka sredstava. Veliki broj pisaca koji se tu pojavljuju nije nigdje, pa se zato stvorila ideja da se i oni objedine u jedno književno društvo, unatoč ovima već postojećim a koje bi bilo praktično u tom pogledu što bi bilo neka vrsta zaklade ili zadruge. Tako bi pomalo primjerci virtualne književnosti kroz udruživanje pisaca, Interneta, malih nakladnika, tiskara i nezavisne distribucije mogli lakše postati stvarni i ukoričeni u nekom manjem broju primjeraka na različitim mjestima. Naprosto bi se time dobio i osvoji jedan novi i veći prostor za književnost i kulturu koji ima potrebnu živost i komunikaciju i ne želi tržišnim grobarima priuštiti to da pokopaju svaku književnost koja nije dotirana, cehovski ili klanovski označena ili pak u stilu priručnika nametnuta zato da se poberu novci.

Strašno mi se dopalo šesto čulo i cijela ta ideja zato jer je moguća. No još ćemo pričati o tome i dakako, čim se uspostavi inicijalni odbor moći ćete ovdje sve o tome pročitati. Silvija se ne da. Kaj da nas pokapaju prije vremena veli, a i još nešto što još neću napisati. Uostalom, vrijeme je na našoj strani.