Goran Simić: PISAC GOVORA

1463913_630905913627482_1822319344_n

Piše: Goran Simić

Kada je “Partija Stočara” osvojila izbore u državi Siera Leone jedino vrijedno što su naslijedili u opljačkanoj palači Parlamenta bio je Tito, pisac predsjedničkih govora. Najradije bi ga objesili zajedno sa starim Predsjednikom partije “Plišanih Meda” da nije bio jedini čovjek koji je iz otrovnih riječi znao iscjediti slatki čarobni napitak nade. Jednostavno, naslijedili su ga kao praznu državnu kasu.

Tito je volio novac i hodao je presavijen u struku toliko da se činilo da puže i već je u džepu imao napisan govor za novog predsjednika “Partije Stočara” u kojem se stara vlast optuživala za paljenje travnatih polja i još koješta.
Dok je novi Predsjednik čitao Titov govor okupljenim, ali sumnjičavim stočarima, Tito je bio prvi koji mu je aplaudirao.

Sljedeće godine kada je “Partija Šumara” prolijevala krv nedužnih prodavača kikirikija i plišanih medvjedića na stepeništu dražavne Palače, Tito je u ruci već imao napisan govor za novog Predsjednika. Naravno, u govoru se obečašćena “Partija Stočara” optuživala za paljenje šuma i opštu bijedu ionako siromašne države.

Ponovo je Tito bio prvi koji je na kraju Predsjedničkog govora ustao i oduševljeno zapljeskao svome govoru poručujući nepismenim šumarima kako bi morali biti sretni što imaju tako lucidnog i pismenog vođu. Prvi je aplaudirao i onda kada su vješali starog predsjednika gubitničke “Partije Stočara” nazivajući ga neobrazovanom vucibatinom.
Prije nego mu je dah iscurio na uši stari predsjednik “Partije Stočara” je sa užetom na vratu samo uspio da upita Tita nešto kao “zašto” ali Tito je mu je samo na brzinu odgovorio “pričekaj koji trenutak” jer je u tome času bio zauzet kalkulatorom baveći se pretvaranjem američkih dolara u kanadske i nije imao vremena da sa narodom uživa u narodu najdražoj zabavi vješanja.

Ništa se nije promijenilo niti kad je nedugo potom naoružana “Vojska Siromašnih Zemljoradnika” pobjednički ušla u Palaču u koju se zadnjih godina ulazilo sa pobjedničkom pjesmom a izlazilo sa užetom za vješanje oko vrata. Novi Predsjednik, za kojeg se znalo da mu je cijelog života jedina literatura bila kolekcija naljepnica sa flaša žestokih pića, nije krio zadovoljstvo deklamujući svoj govor gomili pijanih revolucionara. Zapravo, ponavljao je ono što mu je Tito šaputao sakriven iza velike državne zastave. I nije niti jednog časa sumnjao da će Tito na kraju govora već biti u gomili onih koji slave još jedno vješanje i biti prvi koji će aplaudirati kad se tijelo starog Predsjednika zaklati na užetu.
Ko zna koliko dugo bi Tito trajao da na izborima nije pobijedila “Vojska Studenata”. Umjesto sa puškama u Predsjedničku Palaču su ušli sa kompjuterima i olovkama i nije im ni na kraj pameti bilo da objese starog Predsjednika kako je Tito preporučivao.

Po prvi put Tito je u publici sjedio u dnu sale na klupi zajedno sa pomoćnim osobljem i nije aplaudirao na kraju predsjedničkog govora. Nervozno je gužvao u ruci napisani govor govor koji niko od tih novih i mladih ministara nije htio ni pogledati. Zapravo, taj govor je pročitao samo šef kuhinje, onako iz kurtoazije, i primijetio “kao das am ovo već čitao”.

Nakon što je postao dosadan i svojim starim saveznicima čistačicama, kelnerima i krojačima državne zastave, Tito je jedno jutro otvorio zadnja vrata Palače i otišao.

Iz Palače su ga gledali kako odlazi preko livade prekačući grobove bivših predsjednika, zatim preko kostura krava koje su umrle od gladi, tamo prema spaljenim šumama i poljima na kojima odavno nije sijano žito jer niko od seljaka nije imao vremena da se bavi ičim drugim do politikom.

“Zašto li pjeva državnu himnu i sam sebi aplaudira ?” – pitala se čistačica gledajući ga kako odlazi sa par kofera koji su bili veći od same državne kase.

“Zbog čega li oko vrata ima uže za vješanje?” – pitao se novi Predsjednik, ispraćajući ga pogledom, i držeći u ruci Titov govor o budućem vješanju starog predsjednika u kojem je stajalo Titovo ime.