U Zagori na izvoru rijeke Čikole,

Stala braća da obrane naše domove.

Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi,
Nećete u Čavoglave dok smo živi mi!  (…)

Slušajte sad poruku od Svetog Ilije:

Nećete u Čavoglave, niste ni prije…

Piše: Marijan Grakalić

Odzvanjale su riječi Tompsonove pjesme kroz krš Zagore u toploj noći iz zvučnika, dok je kabriolet jurio uskim cestama nastojeći čim prije stići do skretanja za autoput. Zapalivši cigaretu, Šuker se prisjeti kako je bio i perioda kada nije pušio, no sada, nakon vina i pečenog janjca, baš mu je pasalo.

– ..na izvoru rijeeeekee Čikole – zapjeva sam sebi, opušten i ustvari veseo jer je dan iza njega bio ispunjen. Ne bi ni odlazio u Zagreb da sutra nije imao obaveze u uredu.

Još malo pojača glazbu. Nije ona u njemu budila tek uspomene na rat nego i sjećanja na prve utakmice hrvatske reprezentacije u kojoj je tada postojala euforija i pionirski zanos kao i za sve stvari koje su mlade i koje se događaju po prvi puta. Iznenada neko zeleno svjetlo zabljesne s desne strane automobila. Uspori pomislivši kako je tu negdje policija, mada, što bi tražili u gluho doba noći u ovoj zabiti gdje jedva tko prolazi nakon što se smrači. Svjetlo zabljesne ponovo.

Na livadi, pedesetak mjesta od puta nalazio se veliki ambar tamne boje, a s njegova je vrha svako malo bljeskalo to neobično svjetlo. Šuker zaustavi kola promatrajući neobičan prizor. Možda je tu neki disko, neki tajni party ili takvo što, kad imaju light show. Iziđe iz auta i iz prtljažnika automobila uzme dvije boce vugave. Nije uredu da se dolazi praznih ruku, zaključi.

Bio žešće radoznao o čemu se tu ustvari radi. Došavši bliže nije odmah primijetio nikakva vrata ili prozor, ali s druge strane nalazila se rampa pa se on uspne po njoj, odmakne neki veoma gust zastor i uđe u vlažnu prostoriju u kojoj su gorjela slaba svjetla. Nije bilo nikoga osim nekoliko neobičnih okruglih sanduka koji su ličili veoma debelim točkovima. Svašta ljudi rade kako bi se zabavili, pomisli, pa otpije iz jedne boce smještajući se jedan od okruglih sanduka da tu dočeka domaćine.

Neko vrijeme nije se događalo ništa, a onda cijela kuća zabruji, svjetla zatrepere, i uz silni prasak zatvori se otvor kroz koji je bio ušao. Najednom sve počne podrhtavati uz strašnu buku i treskanje što je, imao je takav osjećaj, ostajalo negdje daleko iza. Te moderne zabave sve više liče na Hollywood, pomisli i nagne još malo iz boce. Ustvari volio je mlade ljude i njihove uvijek dosjetljive načine da se zabave i izvedu nešto što nitko prije njih nije. Eh, to je taj pionirski duh, vidi se on u svemu. Sad se pažljivije zagleda u stvari oko sebe, no baš ništa mu nije bilo poznato. Nema veze, mislio je, bit će veća fora da mi kasnije sve objasne. No, nitko se nije pojavljivao pa se sklupčao na jednom od golemih kotača i ubrzo zaspao. Sanjao je da zabija golove i da nje njegova momčad prvak svijeta. Baš kada je u snu predriblao Pelea, nešto ga jako prodrma i Šuker otvori oči.

Iznad njega nadvilo se neko golemo više tuljaste glave s tri velika zelena oka. Gledalo ga je spuštenim kapcima i nešto mrmljalo. Huh mora da sam upao u kakvu vlajsku zamku za Saskvače, zaključi i upita se kako to da ne zna da su ikad viđeni u Krajini. Volio je čitati o takvim stvarima i drugim misterijima. No za razliku od kakva Saskvača ovo biće uopće nije bilo kosmato. Mora da je to neka nepoznata vrsta, ponudi on odgovor samo sebi, pa se uspravi iako je kraj tog stvora izgledao malen kao kepec.

Stvorenje se na njega nije previše obaziralo. Stalno je nešto muljalo, a onda odnekuda izvadi injekciju i veoma spretno za svoju veličinu, zabode mu je u nadlakticu. Od iznenađenja na kratko mu se zavrtilo u glavi, no čim se oporavio, začudo, razumio je sve što stvorenje govori.

– Kako ste ušli? Imate li kartu? – Upita ga stvor.

Odjednom razumije što pričaš. Ti nisi Saskvač? Ušao sam kroz vrata i nemam kartu no kupit ću je, nema problema, glavno da je zabava.

– Razumijete me zato jer sam vam ušpricao univerzalnoga prevoditelja. To je jedan maljušni crv, ali je veoma inteligentan. Zabava? Nema ovdje zabave. Putna karta je 120 – reče stvor.

– Kako bilo – nasmije se Šuker i pruži mu 200 kuna – Zadržite ostatak!

Stvor je sumnjivo gledao u novčanicu. Potom iz pojasa izvadi neki uređaj nalik na skener i prođe njime po novčanici. Namršti se i pogleda Šukera sa sva svoja tri oka ravno u njegova dva.

– Ovo nije baš konvertibilna valuta i najradije je ne bih primio.

– Nema problema – reče Šuker – pa iz novčanika izvadi 50 eura i dade ih trookom, a ovaj ponovi postupak sa skenerom.

– Ta je već bolja, ali trebali bi ih imati 1.250.000 tih novčanica u takvim apoenima da platite do prvog izlaza.

– Ma to se ti sa mnom zajebavaš. Evo dajem i ovu bocu – pa mu dade onu još punu. Biće uze bocu pa i nju od skenira.

– To je tek deset kredita manje – reče Šukeru, i doda: – Znate, po Zakonu o slijepim putnicima koji ne mogu platiti vožnju, prodati ćemo vas onom tko nam može nadoknaditi barem nešto troškova.

– Izvrsno! Sad mi je odmah lakše, vidim, bit će to pakleni provod – Šuker potegne iz svoje boce. Opet mu se malo zavrtilo pa sjedne na kotač.

– Vi nikad niste prije putovali? – Upita ga Oto kako se stvor pri tome sam predstavio.

– Ma svuda sam ti ja bio, po cijelom svijetu. Čak i u Kini. Sigurno si me vidio na televiziji samo se sad ne možeš sjetiti.

– Slabo stignem gledati televiziju na međugalaktičkim putovanjima – reče Oto, pa doda: – Idemo za Aldebran na jednu slanu planetu. Tamo ćemo vas prodati a do onda se odmarajte.

– Pa mogao bi se malo protegnuti, bio je ovo baš naporan dan – Šuker se sad izvalio na kotaču, a čudovište ga pokrije nekakvom sintetičkom dekom i ode u nepoznatom smjeru.

– Smiješan san – padne mu na um. A onda zaspi.

*

Kada je kasnije razmišljao o tom putovanju Šuker je bio siguran da je s Aldebrancima, tako su se zvali trooki Saskvači, proveo najmanje dva dana. Bili su mu to prvi utisci o nečemu što nije sa Zemlje, pa je bio radoznao i stalno ih o svemu ispitivao. Ti momci nisu imali pojma o nogometu, a u Krajinu su se spustili zato jer od nekog pisca zaljubljena u kamenjar i prirodu što se tu nastanio kupovali ovce koje ovaj uzgaja. Za janjetinu su mu davali stare romane s druge planete koje su kupili za siću u nekom drugorazrednom antikvarijatu. No ipak, u tom poslu bili svi su zadovoljni. Oni s janjcima koji postižu visoku cijenu na aldebranskim tržnicama, a ovaj s knjigama koje prepisuje kako bi postao slavan. Živa klasika.

Uglavnom nije razumio gotovo ništa što su mu rekli o tehnologiji i stvarima koje se tiču svemirske navigacije. To mu je i tako bilo manje zanimljivo od uzbuđenja što se vodi u svemirskom brodu kakav se na Zemlji još dugo neće pojaviti. Njegovi domaćini su svemirski trgovci koje nude egzotičnu robu, pa će i njega prodati negdje, jer nije imao za kartu, kao totalnu egzotiku. Veselilo ga je što je prvi čovjek koji sve to vidi i koji će sve to prvi doživjeti. Sportski duh još je gorio u njegovim prsima. Pomislivši na to uzbudi se, a onda snuždi jer će mu sigurno nedostajati kakva zgodna ženska glava na prsima. No što je tu je, ako je sveti Franjo mogao u zreloj dobi poštovati celibat, i razgovarati s vrapcima, moći će i on. Dapače, on razgovara čak i sa svemircima. Ako se ikad vratim u Krajinu onda ću sve učiniti, zakune se Šuker sam sebi, da se ono mjesto gdje sam ušao u svemirski brod nazove Svemirče. Vrapče tako i tako već imamo u Zagrebu i u njemu je ludnica. Ludnica je sve to skupa!

Tržnica na Slanoj planeti bila je ogromna. U nju bi se moglo smjestit bar pet Arena s Laništa. Bilo je tu nevjerojatnih bića. Čak neka i tri noge, onda druga nalik kukcima, ljudi koji su imali glavu nalik na puževu kućicu, drugi svinjoliki, pa normalni ali zelenkaste kože, kasnije je saznao da je takva zbog klorofila jer se ta vrsta hrani svjetlom. Bilo je i svakojakih čudovišta, mnogo barova u kojima se sva ta škvadra miješala i pila neobična pića i jela svašta, od živih crva pa do nekih odrezaka koji su izgledali izvrsno. Uživao je dok je sve to gledao, kao prvi od ljudi sa Zemlje, kao pionir koji se pali na nemoguće stvari. Nije niti skužio da su došli do jedne ogromne radnje u kojoj su se prodavali robovi. Dobio je novu injekciju od uniformiranoga stražara u kojoj je bio čip pomoću kojeg ga mogu locirati bilo gdje u galaksiji. To mu se svidjelo jer se tako neće izgubiti. Prodan je za nešto ispod 99 kredita. To je značilo da će kao rob morati raditi idućih sedam godina kopajući sol u nekom rudniku kako bi ponovo bio slobodan. Nije se baš previše brinuo, nogomet je igrao i duže, a to je svakako gore od mnogo čega što se tiče izbjegavanja discipline. Osim toga, još je bio fizički snažan i otvoren za nove stvari.

Istog popodneva prevezli su njega i još dvojicu koji su imali onu zelenu kožu nekom manjom letjelicom u logor robova bliže sjevernom vrhu planeta. Dočekao ih je Grung, čovjek nalik njemu samo deblji, malo svinjskoga izgleda lica, i pola metra viši od prosječnog Zemljanina. Imao je smiješan, piskutavi glas kao kakav kanarinac, posve neskladan s tjelesnom pojavom. Smjestio ih je u sobe namijenjene robovima. Prostrane i svijetle, s velikim krevetom. Svaka je imala kupaonu s raznim uređajima za koje nije tada još znao čemu služe. Osim vodom moglo se kupati i električnim frekvencijama koje bi do mikroskopskih detalja očistile tijelo. Bilo je i nekih sprava nalik dalekozoru, navodno su služile za čišćenje duše, ali to nije shvaćao niti koristio. U frižideru bilo je razne hrane, čak i neke koja je ličila na faširane šnicle. Nedostajao mu je kruh, ali što sad, glavno da nije gladan.

Drugog jutra krenuo je na posao zajedno sa još 17 tisuća robova koliko ih je bilo u ovom logoru. Obučeni u bijele trikoe ulazili bi u goleme rupe što su vodile ispod površine planete i tu laserskim krampovima tucali sol sa stijena. Drugi bi ih grabili anti-gravitacijskim lopatama i prenosili dalje. Sve se odvijalo kao masovna scena plesa i kojoj svatko točno zna kada i što treba napraviti. Da li je posrijedi bila tek intuicija ili neka vrsta para-psihologije nije ga previše brinulo, strašno ga je sve to zabavljalo i činilo ispunjenim. Nakon nekoliko tjedana znao se javiti i za dvije smjene u istom danu, ne zato što tako skraćuje svoj ropski staž, nego zato jer mu je posao predstavljao veliko veselje. Dakako, stekao je i nove prijatelje koji su dolazili s raznih svjetova, nekih čak nezamislivo dalekih. Zavolio je i predvečerje. U njemu je plavkasto sunce zalazilo iza obližnjih bijelih i golih gora, oni bi sjedili na terasi i pijuckali blaga alkoholna pića. Pričalo se o svemu, a on je najviše pričao o nogometu. Bilo mu je zanimljivo to što u Svemiru ne postoji sport. Nijedno od svih tih bića nije si moglo predstaviti što bi sport mogao biti, a nogomet još manje. Kako su ga zbog toga čudno gledali, odlučio im je pokazati o čemu se radi. Sljedećega je dana pitao upravnnika Grunga da li bi mu ovaj mogao nabaviti kakvu loptu. Piskutavi se veoma pažljivo interesirao što je to lopta i kakva mora biti, no nije mu ništa obećao. Nakon nekog vremena pozvao je Šukera u svoj uredi i dao mu čitavu vreću nogometnih lopti, pravih kožnih – Made in Pakistan. Reče da ih je dobio s nekog broda gotovo za džabe, a ovi tko zna gdje, te da mu ih poklanja. Jer, on je zadovoljan kada su njegovi robovi također zadovoljni. Baš da se čovjek upita o bitnim zemaljskim tekovinama, pomisli Šuker.

Istog popodneva obukao je neke natikače koje su najviše ličile na tenisice i istrčao van na livadu, bolje rečeno ledinu slanoga pijeska noseći lopte. Prvo se malo rastrčao, onda žonglirao, pa napucavao. Odmah se tu skupilo nekoliko svatova, uglavnom humanoida, pa su s drugim loptama pokušavali učiniti isto što i Šuker. Uporno im je pokazivao kako se puca, dodaje lopta, trči s loptom i igra nogomet. Nakon tri dna već je imao pet šest ekipa za mali nogomet, a nakon mjesec dvije za veliki. Nadglednik je bio oduševljen time što mu robovi nešto drugo rade nakon posla umjesto da piju i budu depresivni. Nabavo je neke grede i mreže pa je tu podignuto prvo nogometno igrališta. Kasnije će ono postati mjesto hodočašća nogometnih posvećenika koji su se u kasnijim godinama razmiljeli diljem galaksije prenoseći i u najzabačenije krajeve kult nogometa. Kako bilo, prvu je utakmicu Šuker sudi, a pobijedili su klorofiličari s 3 prema 2 kombinirani sastav normalnih i svinjolikih humanoida. Sljedeći veliki problem, kako se nogomet ubrzo proširio po cijelom logoru i dalje, bio je nedostatak lopti, ali to je ubrzo otklonjeno zahvaljujući moćnoj domaćoj industriji koja je napravila savršene kopije onih pakistanskih.

*

Iako su se na Zemlji desetljećima ispredale priče o misterioznomeee nestanku Davora Šukera u Vlajskoj krajini krajem ljeta 2015. godine, te su o tome postojale nebrojene teorije zavjera koje su išle od toga da je žrtva neke sotonističke sekte pa do onih da je ubijen zbog osvete kladioničara ili taštine nekih sportskih velikana, istina se saznala tek 2215. godine kada su na Zemlju prvi puta službeno stigli svemirci. Oni su došli sa svojom reprezentacijom izazvati Zemlju majku nogometa, na nogometni dvoboj, budući da je nogomet do onda pokorio čitavu galaksiju i igrao se na svim planetima gdje je bio ne samo jedini već i najpopularniji sport. Dapače, tokom vremena, najprije onda dok je Šuker još bio živ, jer je ubrzo prestao biti rob i postao veliki Gol svećenik i najvatreniji nogometni misionar, nogomet je osvoji srca ili slične organe širom svemira. Šuker je organizirao prve planetarne nogometne lige, onda međuplanetarne, a pod starost i Prvo galaktičko nogometno prvenstvo. Umro je u 80 godini u nerazjašnjenim okolnostima i njegovo tijelo nikad nije pronađeno. Neki istražitelji te misterije smatraju da su ga otela nepoznata bića iz nekog paralelnog svemira i dao on sada u njemu isto igra nogomet. Ipak, to nije nikada potvrđeno. Drugi pak misle da su ga tajno sahranili direktori galaktičke nogometne lige kako bi sačuvali svoj autoritet, a treći vjeruju da se sam povukao na neku planetu kako bi u starosti i miru opušteno gledao Ligu šampiona.

Uglavnom. Nogomet su igrale gotovo sve rase, razni spolovi, čak i oni na Zemlji nepoznati, a on je postao i snažan faktor političkog jedinstva galaksije koje je tako saznalo za fair play i to ugradilo kao vrhovno načelu u Galaktički ustav. Mjesto prvog igrališta dakako, ima kultni status, a kraj njega se nalazi i velika stauta od soli Davora Šukera koja se topi na kiši, ali čim kiša prestane sama naraste i poprimi njegovu formu.

Svemirci su naravno, došli do snimaka svih utakmica koje je igrao Davor Šuker još na Zemlji, u prvo vrijeme prodavane su po cijenama kakve su imale mirodije u europi za srednjega vijeka, dok su kasnije prolazile kao pokemoni. Pratili su u potajici i razvoj Zemaljskog nogometa, posebno sve nastupe Vatrenih kojima je i Šuker pripadao, i iz svega toga izvukli pouku. Ona glasi: Zna se, lopta je okrugla.

Prije utakmice između Galaksije i Zemlje koja se održala na Maksimirskom stadionu, koji i u toj dalekoj budućnosti ne izgleda ništa bolje nego danas, ali avaj na njemu je igrao Šuker pa svemirci nisu željeli na Marakanu, gosti su zamolili lokalnu upravu da se mjesto gdje se Šuker samovoljno ukrcao u svemirski brod nazove Svemirče što je i prihvaćeno, dok je grad Zagreb na ulazu u grad, tamo gdje već stoljećima stoje nedovršene Bandićeve fontane, dobio istu oni čudesnu statuu Šukera od soli koja sama raste nakon kiše.

Prije utakmice izbili su strašni nemiri između Bad Blu Boysa iz Zagreba i onih iz Aldebrana koji su nosili mamilice, uređaje koji imaju svrhu da skupljaju navijačko skandiranje i još ga više pojačavaju. Domaći dečki su shvatili da je to nešto u vezi sa već stoljećima omraženim Mamićevcima pa su napali goste. Nakon intervencije snaga NATO-a, stvar se brzo sredila. Utakmica je bila izjednačena. Zemlja je igrala u plavim dresovima kao Dinamo, a svemirci u kockastim kao repka. Završilo je dva dva. Naravno, odmah je dogovoren susret za iduću godinu na Aldebranskom stadionu Davor Šuker koji prima 7 miliona posjetitelja.

Tako je zahvaljujući sportskom duhu Davora Šukera ne samo nastala svegalaktička nogometna federacija i sport se proširio na sve nastanjive planete, nego je i Zemlja, ogrezla u svoje nogometne i druge podjele, postala dio te ogromne svemirske zajednice i tehnološki i privredno napredovala. Novo izdanje Hrvatske književne enciklopedije koje tiska Novi leksikografski zavod Velimir Visković u Splitu, ispravila je neke članke o piscima 21. stoljeća jer se pokazalo da su na selu prepisivali stare aldebranske romane. Oni su svejedno postali hit na Aldebranu i osnova kulta koji vjeruje da bez tog, makar kvarnog utjecaja, ne bi postojali klasici balkanske literature, kao što ni bez Davora Šukera koji je sa Zemlje ne bi nastale galaktičke sportske novine ali i čitavi romani posvećeni nogometu i igri. Stvarno, fala Bogu da je Šuker znao zabijati golove.