Piše: Eduard Pranger

Saša baci torbu pod stepenice, skine tenisice i uđe u kuhinju.

– Bok mama! kaj ima za jesti? – sjedne za stol.

– Ništa! Ništa dok se ne istuširaš! Sto puta sam ti rekla – prvo tuš pa ručak!

– Ma daj, mama… Nemam vremena. Dečki me vani čekaju. Imamo tekmu!

– Nogomet, utakmice, trening, nogomet! Poludit ćeš od te lopte. Da bar imaš nešto od toga. A meni puna vešmašina dresova i prljavih čarapa! Bolje bi ti bilo da radiš. Pa imaš dvadeset tri godine, zaboga. Nisi dijete! I tko još gleda taj vaš nogomet?

– Daj mama, znaš da igram najbolje. Tri godine smo prvaci! Kužiš! Da je tata živ bil bi ponosan! I sama si mi rekla…

– Da, da je živ. Da je barem živ.

– Vidjet ćeš, bit ćemo i ove godine prvi! Sigurno! – reče Saša i uputi se prema kupaonici – Mama, di su nam čisti ručnici?

– Šta oni misle, s kime će se zajebavati? – bjesnio je Marko.

Onako visok i krupan, raskopčane košulje i podvijenih rukava sličio je tigru u kavezu. Prijeteći, nagnuo se preko masivog crnog stola.

– Znaš šta? Nije Marko ničija budala! Ja da sam mafijaš?! Kriminalac? A tko je iskrcao brdo love za kampanju, ha? Tko je kupio aparate za dijalizu Gradskoj bolnici? Tko je doveo Manchester u Hrvatsku? Tko? Opet ja! Pet godina smo prvaci, a sada? Pljuju po meni jer smo drugi! Znaš šta, onom mučkom govnu iz Večernjeg iščupat ću grlo! Sve su to smrdljive komunjare! Sve! Aaa, pokazat će Marko njima… – bjesnio je.

U novinarskim su krugovima Marka prozvali Legenda jer je uveseljavao javnost svakodnevnim ispadima. Radijski i TV urednici vapili su za njim, a volio se i potući. Batine su redovito dobivali svi, od čuvara parkirališta do gradskih vjećnika. Svi za koje bi pomislio da bi mogli na bilo koji način ugroziti njegov životnio prostor. Ladice vječno trudnih sutkinja općinskog i županijskog suda bile su prepune kaznenih prijava protiv njega. Čekale su zastaru. A privatno? Uzor spješnog poslovnog čovjeka, barem se tako predstavljao. Pa, nije li uspjeh biti vlasnikom dviju građevinskih tvrtki, velike agencije za promet nekretninama, baviti se kupoprodajom vrhunskih nogometaša i u isto vrijeme voditi i biti odgovoran za najvećihklub u državi?

Preko puta njega sjedio je stariji čovjek. Predsjednikovanje klubom prihranjivalo mu je ostarjeli ego, no, kao i svi dotadašnji on je bio samo figura. Čelno mjesto u upravi njegove banke donosilo mu je stvarnu moć, moć koja je velikim djelom osiguravala sigurnu egzistenciju kompliciranom pogonu kluba. A i šire.

– Ajde Marko, smiri se. Nije kraj svijeta. Nećeš valjda dozvoliti da te običan članak izbaci iz takta. Činjenica je da nam ne ide. Sam dragi Bog zna što bi nas sada moglo izvući – rekao je rezignirano.

Smireno, promatrao je još jedan ispad svog izvršnog direktora. Nije se previše uzbuđivao, no ovoga puta njegovo mu je iskustvo govorilo da situacija nije obična. To su govorile luđački izbezumljene iskolačene Markove oči.

– Znaš šta, Ante? Dopizdili su mi i navijači i novine i televizija! Svi! Seljačine! Jedva su čekali da padnem na koljena! Ali, ne pada Marko tek tako! A ne… Napit ću se ja njihove krvi kao što što je oni piju meni! – prišao je velikom staklenom prozoru i pogledao van.

– Ako je neko gazda u ovome gradu onda sam to ja! Krvavo sam se za to izborio! Imam i ja asa u rukavu! – lupio dlanom o stol i podigao telefonsku slušalicu.

– Matija, zovi mi klupskog pravnika i Zlatka iz Saveza! – spustio je slušalicu, bijesno prošao rukom kroz prerano osijedilu kosu i rekao:

– Hoćete iznenađenje, ha? Žedni ste senzacija?! E sada će vama Marko pokazati što je senzacija! Svima!

Kada je drugi dan popodne zazvonio telefon Sašina je majka bila baš pri ribanju školjke u malenu toaletu. Psovala je Mister muscolo i sve po spisku reklamama s nasmiješenim sretnim domaćicama koje jednim potezom rješavaju ono čime se ona bavila, evo, već dobrih pola sata. Teško dišući podigla se s poda. Obrisala je ruke koje su se usaftale ispod velikih žutih gumenih rukavica, požurila prema predsoblju i s dva prsta podigla slušalicu s aparata.

– Stan Matusić, izvolte?

Slušala je kraće vrijeme bez riječi, pa je napokon zapitala:

– Kome da se javi?

Uzela je penkalu pored aparata i u blok ispisala poruku.

– Dobro, hvala vam lijepa. Da, da… Javit će se čim dođe. Svakako, doviđenja i vama. Fala.

Spustila je slušalicu. Jedno je vrijeme tako stajala, a onda polako navukla rukavice i odsutna duha krenula prema kuhinji. Zastala je shvativši da se zabunila i okrenula se. Ponovo je pogledala prema telefonskom aparatu. Malo je pričekala je, zamišljeno odmahnula glavom i vratila se školjci u toaletu. Uz uzdah, kleknula je ponovo na koljena promrmljavši:

– E, ako ovo nije nečija zajebancija…

Trideset osam tisuća duša došlo je vidjeti novo pojačanje koje je u zimskom prijelaznom roku izazvalo senzaciju. Preko stotinu i pedeset stranih novinara akreditirano je u press centru kluba. Gradski je stadion nakon dugo dugo vremena opet bio pun, a spektakl je započeo.

Na teren su istrčale momčadi. Igrači se raspršiše zelenom travom, no svi pogledi tražili su samo jednu figuru. Sudac diže ruku i dade znak za početak utakmice. Prvi kraći kontakt s loptom koji je cijeli stadion nestrpljivo očekivao plava devetka imala je tek nakon nekih pet-šest minuta. Publika je to pozdravila glasnim „ole“. I tako nekoliko puta. Kao na koridi, dobro su se zabavljali. Međutim, kako je utakmica prolazila svakim se dodirom lopte vidjelo da Saša itekako zna kontrolirati i loptu i igru. Kada je negdje u tridesetoj minuti jedna, od golmana visoko ispucana lopta, rutinirano primljena i smirena prsim, publika je samo uzdahnula i prvi put jače zapljeskala. Precizno proslijeđena lopta pronašla je igrača na desnom krilu koji je iz daljine bezuspješno opalio po golu. Napadi su se redali i sada je bilo očigledno da suigrači bez kompleksa sve češće upošljavaju mladu devetku u špici napada. Sve je više upotrebljivih lopti tražilo novog centarfora, no na odmor se otišlo neriješenim rezultatom. Početkom drugog poluvremena, ista slika. Domaćin napada, gosti se brane. I onda se dogodilo.

S desnog krila Saša primi dugu loptu poslanu u sredinu i krene u punom trku prema golu. Najbliži je branič u trenutku shvatio da je prekasno i da je plava devetka dva koraka ispred njega te da je neće dostići. Nimalo nježnim uklizavanjem zadnjim snagama sruši Sašu. Domaći igrači odmah su pritrčali i napali braniča, počelo je naguravanje. Gužva. Prisebni sudac odmah se umiješao i dodijelio crveni karton te time smirio strasti. A onda se okrenuo i autoritativno pokazao bijelu točku, jer prekršaj je bio unutar šesnaest metara.

Jedanaesterac!

Publika je podivljala. Betonske su tribine podrhtavale. Suigrači su pogledali prema klupi, a trener je samo klimnuo glavom. Dvojbe nije bilo. Saša priđe lopti i pažljivo je namjesti na vrh busena trave. Pogleda publiku, pa vratara. Uzimajući zalet krene sedam-osam koraka unatrag.

A samo nekoliko mjeseci ranije glasnogovornik gradskog kluba objavio je senzacionalnu novost: pristupnica je valjana i najbolji strijelac Prve ženske nogometne lige, član ŽNK Sloga Saša Matusić, zaigrati će već u prvoj utakmici proljetnog dijela Prve hrvatske nogometne lige. Započeo je pravi rat u medijima. I ne samo u medijima. Nastalo je ludilo. Prva žena u muškom nogometu!

Nije bilo mjesta gdje se nisu vodile rasprave. Većina je tvrdila da je to još jedan u nizu suludih poteza svemoćnog direktora kluba. Struka je bila protiv. Argumentirala je da ženama fizički nije mjesto u tako zahtjevnim uvjetima, jer tko može očekivati da se žena svojom konstitucijom suprostavi robusnim reprezentativnim braničima drugih klubova? Ženske su se udruge podijelile; neke su u euforiji i s odobravanjem podupirale konačan ulazak žena u muški tabu svijet dok su druge s gorčinom protestirale zbog „još jednog dobro organiziranog javnog poniženja žena u društvu“. Nogometaši drugih klubova posprdno su komentirali vijest dok su igrači Sašina kluba, kao pravi profesionalci, redom izbjegavali izjave. Navijači su prijetili upravi što je dovela ženu, a pola je prvoligaških klubova potrošilo i para i vremena pokušavši pravno osporiti registraciju. No, ugovor je bio valjan. Službeno glasilo Hrvatskog nogometnog saveza uredno je objavilo registraciju. Arbitražni sud HNS-a donio je konačnu odluku i sve je bilo regularno.

Gore, visoko na tribini, u počasnoj loži okružen nedodirljivim političkim moćnicima sjedio je izvršni direktor kluba. Ne obazirući se na dotadašnja vrijeđanja s tribina i suprotno svim očekivanjima bio je dobre volje. Svjestan sukoba, polemika i uzbune koje je izazvao bio je tih dana najtraženiji čovjek u državi. Mediji su ga ponovo slavili.

Kružio je pogledom po prepunu stadionu koji je odjednom zanijemio. Muk. Tisuće očiju bile su usmjerene samo u jednom smjeru. Gurnuo je laktom čovjeka pored sebe i rtrijumfalno rekao:

– Bogami, iznenadio sam ih, ha! Sve! Šta kažeš, moj presidente?

Po običaju, nije ni sačekao odgovor. Pogledao dolje na djevojku kratke kose s brojem devet na leđima koja je namještala loptu i nacerio se.

– A i ova mala dolje… Ima muda, a?

(Dodatak, originalni mejlovi)

———

Datum: Thu, 06 Oct 2005 12:31:47

Poštovani,

niti u jednom propisu HNS-a decidirano ne stoji da se žene ne mogu registrirati za nogometne klubove. Međutim, člankom 10. Pravilnika o nogometnim natjecanjima određeno je, između ostalog, da su stalna natjecanja Hrvatsko nogometno prvenstvo za žene i Hrvatski nogometni kup za žene. Sva ostala natjecanja nemaju u nazivu oznaku da je to natjecanje za žene. Stoga se tumači da u ostalim natjecanjima ( HNL, HNK) sudjeluju muškarci. Također, Pravilnikom o registraciji klubova i igrača, člankom 4.st. 1.predviđeno je da se mogu registrirati nogometni klubovi, rekreacijski klubovi, ženski nogometni klubovi i malonogometni klubovi. Znači, i ovdje se radi razlika između klubova za koje nastupaju žene od ostalih nogometnih klubova za koje nastupaju muškarci. Niti FIFA nema izričitu odredbu o registraciji i nastupu po spolovima, ali i ona organizira posebna natjecanja (Svjetsko prvenstvo) za žene pa se može zaključiti da i FIFA razdvaja nastupe žena i muškaraca. Nadam se da sam uspio razriješiti Vaše dvojbe.

S poštovanjem. Vladimir Iveta

Voditelj pravnih poslova HNS

———–

Datum: Tue, 04 Oct 2005 10:04:32 +0200

Poštovani,

u vezi Vašeg pitanja izvješćujemo Vas da se žene ne mogu registrirati za nogometne klubove, već samo za ženske nogometne klubove. Iznimka su djevojčice do 12 godina koje se mogu registrirati za nogometni klub.

S poštovanjem.

Vladimir Iveta

Voditelj pravnih poslova HNS