Piše: Marijan Grakalić

U vječnosti spirale izgubio se trag dragog čovjeka. Nenadano je preminuo samosvojni i Boris Demur (Zagreb, 1951.), naš post-konceptualni umjetnik i slikar, ponekad i poeta i pisac, izvorni i originalni lik s asfalta našeg grada i njegovih umjetničkih preobražaja. Vjerovao je u bunt i nemir koji može svako značenje učiniti bitnim, bilo da se radi o riječi ili činu, slici ili akciji, odan do krajnosti onom primarnom osjećanju velike drame koju umjetnost u sebi nosi i zakleti neprijatelj konzumerizma, komercijalizma, demagogije i drugih manipulacija koje kvare i otuđuju umjetnost.

Iako je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Raula Goldonija (1975.), a grafiku u klasi Alberta Kinerta 1977. godine kao jedan od najtalentiranijih mladih umjetnik, odmah po svršetku školovanja odriče se tradicionalnog pristupa. Doduše, devedesetih se nakratko vrača figuralnom slikarstvu, rekavši da to radi samo zato da bi si predočio kako su razmišljali stari majstori kao što su Caravaggio ili Halsa. Ubrzo postaje trajno zatočen u misteriji Kniferova meandra (1983.), čiju primordijalnu inicijativu za rekonstrukciju prve slike na svijetu zanimljivo nastoji iskonski dopuniti spiralom i njezinim neiscrpnim značenjem.

Demur je također i jedan od stupova generacije kojoj je borba i svaka akacija za slobodu i čistoću umjetnosti ujedno značila i angažman za pravedno i slobodno društvo lišeno ideologije i eksploatacije. Ta se orijentacija konkretno pronalazi u osnivanjem Grupe šestorice autora 1975. pa do 1981. godine a čine jeŽeljko Jerman,Vlado Martek, Sven Stilinović, Mladen Stilinović, Boris Demur i Fedor Vučemilović. Multimedijalni karakter njihove protestne umjetnosti bilo da se radilo o slikarstvu, fotografiji, kolažu, filmu, videu ili čemu drugom, nastoji na tada pionirski način, postići to da bude zapažen u javnosti i da se, dakako, odvija u javnim prostorima. Tako je to ujedno i kritika konzervativnih kulturnih institucija.

Odlazak Borisa Demura, isto kao i prerani odlazak Željka Jermana (2006.), a obojica su i dobro i mnogo pisali, tragičan je jer time nestaje i čitava jedna institucija umjetničke slobode. Nestaje u vremenu kada se na obzoru ne ukazuju više takvi likovi izvornih strasti i osebujna senzibiliteta nepatvorene umjetničke prirode.