Piše: Jagoda Radojčić (aurora)

Zagledani u lepeznu „prvorazrednih“ političkih dogodovština u širokoj lepezni od Linićeve konferencije, unutar-SDP-ovske makljaže, do Milanovićeve rekonstrukcije, kukuriku ezoterije, bitke za rejtinga i najnovije Karamarkove povijesne opservacije, hrvatski su građani po tko zna koji put propustili primijetiti sitnice koje će im u naprednim mjesecima zacijelo pretumbati život. Kao temeljni razlog ovog previda se može navesti kako je riječ o jednoj dosadnoj ekonomskoj temi, dakle onoj koja spada u red neatraktivnih. (Sve što su Hrvati s razumijevanjem gutali od MMF-a je ono što se odnosilo na sočnu aferu bivšeg predsjednika Dominique Strauss-Kahna i njegove sobarice).

Stoga su široke mase s neskrivenom indiferentnošću dočekale nedavnu ocjenu Misije MMF-a kako je realni efektivni tečaj kune precijenjen za 10 posto, dok su međunarodne rezerve preniske, a koju su u voleju odbacili Hrvatska narodna banka, Vlada, SDP i svi ostali relevantni monetarni „kukuriku čimbeniki“ u RH. One sa slabijim pamćenjem treba podsjetiti na sličnu situaciju kada je MMF na jesen 2007. godine upozorio nekoliko država, među kojima je eksplicitno upozorio Hrvatsku na ono što ih čeka u neposrednoj budućnosti. Odgovorio im je tadašnji hrvatski premijer dr. Ivo Sanader, ali i tada vladajuća HDZ-garnitura te ondašnji guverner Rohatinski kako je riječ o „katastrofičnim predviđanjima“ neupućenih međunarodnih institucija koje „nemaju veze s mozgom“, te da oni naprosto ne poznaju dovoljno dobro ekonomske posebnosti hrvatske, a neki su otišli toliko daleko da su otvoreno optužili MMF „kako laže“ te da „podriva hrvatski monetarni suverenitet“. Sadašnje upozorenje MMF-a je pristiglo u neuobičajeno otvorenoj formi i u njemu se hrvatski izgledi za oporavak procjenjuju kao „vrlo slabi“ ali umjesto da se ozbiljno zamisle, naši su ih politički mudraci poučili računanju i optužili za „katastrofičnim predviđanjima“ neupućenih međunarodnih institucija koje „nemaju veze s mozgom“. Riječju, lekcija iz 2007. godine očigledno nije svladana kako treba. Na sreću domaćih političara, Hrvatima nitko do danas nije temeljito objasnio kako je upravo devizni tečaj jedan od ključnih instrumenata njihove pljačke, jednak po štetnim posljedicama drugim, poznatijim instrumentima: privatizaciji, državnoj potrošnji, konceptu 200 obitelji…

Naime, izvoz robe i usluga izražen u eurima u Hrvatskoj danas je manji nego što je bio 2008. godine, dok je u istom periodu izvoz robe u europskim zemljama u razvoju povećan i do 70-ak posto. Ili, recimo, od 60 država koje sustavno prati Institut u Lausanni, Hrvatska je po konkurentnosti na predzadnjem, 59. mjestu (iza nje je tek Venezuela). Od deset novih članica Europske unije jedino Hrvatska ima manji izvoz nego 2008. godine. Ove činjenice rječito svjedoče o tome kako postoji problem precijenjenosti realnog tečaja iz kojih postoje samo dva poznata izlaza: interna devalvacija ili korekcija tečaja. Nikakvih drugih makroekonomskih instrumenata nema. Rasprave o reformama kao nekom trajnom i definitivnom „trećem“ rješenju predstavljaju kupovanje vremena i skretanje pozornosti na drugu stranu.

Priče o reformama hrvatskog gospodarstva stare su koliko i hrvatska privreda i, budimo realni, oduvijek su bile u funkciji političkog zamagljivanja nečeg relativno jednostavnog i savršeno logičnog – brojeva. Jedini instrument kojim se može izračunati odnos između domaćih i inozemnih cijena je devizni tečaj. O njemu ovisi ne samo konkurentnost u zemlji, već i u izvozu. Ukoliko je je tečaj nerealan, nerealna je i cijela nacionalna ekonomija. A da nešto duboko, strukturno ne štima, svjedoči svakodnevno zatvaranje proizvodnih pogona širom Hrvatske uz istovremeno otvaranje inozemnih mega-trgovina u kojima se praktično ne može naći domaći proizvod.

Doduše, teoretski, reforma bi bila moguća u nekom hipotetskom slučaju kad bi svi igrači koji sudjeluju na tržištu pristali na nju. Ali takva vrst „konsenzusa“ je nemoguća bez konc-logora i masovnih strijeljanja. Dok se takav hipotetički slučaj ne dogodi, državne vlasti, uključujući i one monetarne, služe najjačima, a to je u hrvatskom slučaju – uvoznički lobi. Kao i svih ovih godina do sada, hrvatskoj politici preostaje samo javno mudrijašiti o stranim ulaganjima, direktnim ili greenfield, o stvaranju poduzetničke klime i potiho se nadati kako će svi u hrvatskom okruženju preko noći krenuti naprijed pa će logikom akceleracije oni povući i Hrvatsku za sobom. Budući da su šanse da se to dogodi iznimno male, Hrvatska je osuđena na stagnaciju, jalova lupetanja o reformama i stvaranju poduzetničke klime, proizvodnju političkih i drugih afera i gospodarsko beznađe. Monetarni fond je to jasno i glasno rekao.

Mada, ruku na srce, ima nešto krajnje uveseljavajuće i razgaljujuće u iščitavanju „naših“ objašnjavanja MMF-u kako oni zapravo ne znaju računati pa su zbog korištenja krive metode dobili pogrešan rezultat.