Piše: Erika Repovž (Delo)

Lučki radnik Ibrahim, koji je godinama radio u jednom od podizvođačkih poduzeća u Luci Kopar, rekao je da je prvih mjeseci po dolasku u Sloveniju dvadeset i sedam dana za redom preživio noćnu smjenu od po dvanaest sati. Unajmljenim radnicima bilo je zadano koliko posla moraju obaviti u jednoj smjeni. Onoga tko ne bi uspio ispuniti normu, slijedećeg dana nisu pozivali na posao.

Podizvođači u luci obavljaju najteže i najprljavije poslove koji se ne daju stalno zaposlenima. Troškovi za povrede na radu otkidaju im se od plaće. Od nje im se oduzima i trošak za radno odijelo. Radnike koji štrajkaju više nikad ne unajmljuju. „Zamislite da radite u radnom okruženju u kome vas nitko ne cijeni i gdje ste na raspolaganju dvadeset i četiri sata na dan. Zamislite da ste radna snaga za koju ne važe zakonska ograničenja, da vam nitko ne garantira zaštitu“, opisao je Ibrahim uvijete u kojima rade podizvođači i koji pokazuju koliko vrijedi čovjek kada je cilj smanjenje troškova rada. Radnici koji su u  Sloveniju došli kao u obećanu zemlju, padaju u nesvijest na visokim temperaturama, a odrasli muškarci plaču jer ne mogu izdržati.

Godišnje kroz ruke kadrovskih posrednika, čiji je broj počeo rasti još u vrijeme širenja građevinskog sektora, prolazi više tisuća radnika „na lizing“, najviše u periodu sezonskih radova. Za manje posrednike, koji se pored službeno registrirane djelatnosti bave i posredovanjem unajmljene radne snage, većinom migrantskih radnika, podaci uopće ne postoje. U posljednje vrijeme u Sloveniju preko njih dolazi sve više rumunjskih radnika, koji obavljaju teške fizičke poslove i za euro na sat. Brojne sudbine ovih novih robova su potresne priče o ljudima prepuštenima na milost i nemilost poslodavaca. Inostrana poduzeća za najamne radnike plaćaju kadrovskim posrednicima unaprijed, a radnici često ostaju praznih ruku; ponekad nemaju čak ni toliko novca da se vrate kući.

Većina privremenih radnika su anonimni, nečujni, nitko ih nikada ništa ne pita. Ne radi se samo o lučkim radnicima i građevincima „na kredit“ koji odlaze u tuđinu trbuhom za kruhom. Raste nova, globalna radnička klasa o kojoj piše Guy Standing u knjizi Prekarijat, u kojoj objašnjava piramidu novog klasnog društva. Na vrhu je plutokracija koju čini šačica bogatih. Ispod njih su ljudi sa redovnim zaposlenjem, koji još poznaju socijalnu sigurnost – ono što je za njihovu djecu već nepoznanica. U svetu milijuni mladih pripadaju najnižem sloju – prekarijatu, koga karakteriziraju sve nesigurniji oblici rada. Riječ je o ljudima bez stručnog identiteta i socijalnih prava. Ali Standing upozorava: prekarijat nije samo žrtva već radikalna, ljutita radnička klasa koja nema što izgubiti – i stoga je jedini nosilac promjena u društvu. Osim toga, prekarni radnici se ne vezuju za nekadašnja prava radnika i ne žele stari način rad. Oni nisu spremni nekoliko decenija lojalno služiti istom poslodavcu na istom radnom mjestu.

Što faktički znači taj novovremenski pojam, pita se i talijanski teoretičar i aktivista Franco Berardi, i zaključuje da se kod prekarijata radi o osnovnom obliku suvremene radne aktivnosti, za koju je karakteristično da su radnici međusobno nepovezani (osim preko suvremenih tehnologija) i da se teško organiziraju. Oni nisu klasični industrijski radnici koji su se svakodnevno sastajali u istom prostoru, što im je omogućavalo da se lakše politički organiziraju. Prekarni radnici se rijetko sreću međusobno. U njihovom radu nema kontinuiteta, jer suviše često mijenjaju poslodavca. To je i jedan od suštinskih razloga zbog kojih će među njima teško nastati bilo kakav organizacioni oblik solidarnosti.

Prekarni oblici zapošljavanja prevladavaju i u Sloveniji. Udio potreba za radnicima na određeno vrijeme, koje slovenski poslodavci posreduju zavodu za zapošljavanje, povećava se od početka devedesetih godina, i u statistici zavoda predstavlja već gotovo 80 posto potreba za radnicima. Neke struke više uopće ne poznaju zaposlenje na neodređeno vrijeme. Po istraživanju Mirovnog instituta, čak četvrtina samozaposlenih prevoditelja i pisaca živi ispod praga siromaštva. Kod većine se primjećuje više problema sa zdravljem nego što ih imaju stalno zaposleni. Istraživači Maja Breznik i Miroslav Stanojević zaključuju da ni stalni posao više nije ono što je nekada bio, to jest i da stalno zaposleni postaju sve više prekarni. „Oni su radnici na poziv koji uvijek moraju biti spremni. U prijepodnevnoj smjeni saopće im da će morati raditi i popodne. Kada nema porudžbina, moraju na neplaćeni odmor“, kaže Breznikova.

Problem radnika koji rade u nesigurnim uvjetima rada – bilo da im u nedogled produžavaju ugovore na određeno vrijeme, bilo da godinama, čak desetljećima rade kao honorarci – useljava se na velika vrata i u akademske institucije. To se može vidjeti iz podataka o starosti stalno zaposlenih na fakultetima, gdje najmlađi stalno zaposleni imaju oko četrdeset godina. Iza njih dolaze mlađe generacije koje nemaju ni mogućnost prekarnog zaposlenja, jer je konkurencija sve oštrija, čak i za honorarni rad. Mladi na fakultetima žive u nadi da će se jednom možda ipak zaposliti, iako stalno zaposlenje za asistente već godinama takoreći ne postoji.  Tipičan primjer prekarnog radnika na fakultetu je asistent koji po ugovoru podučava za oko 15 eura na sat. Mnogi zato odlaze u inozemstvo gdje su uvjeti povoljniji, i gdje je najboljima omogućeno da bar besplatno doktoriraju.