Piše: Rolando Peharec

Pribijte me na križ, ali stvarno u brcu ne konzumiram ništa osim kave s hladnim mlijekom u velikoj šalici s dva šećera i čašom vode bez leda.

Ma koliko to po život opasno bilo.

Uglavnom tu svoju perverziju s povremenim neizbježnim varijacijama na temu uspijevam i dobiti. Grubo statistički gledano – tri godine i jedanaest mjeseci. Period je to tijekom kojega su vrata devetog kruga manje-više pritvorena.

A nije da se nisam pokušao asimilirati.

I zbog toga zamalo popio batine. Ni kriv, ni dužan zatečen u vlastitom rascjepu indolentnog nepriduživanja kolektivnoj euforiji i burne provale pravednog gnjeva.

Sve u jednoj jedinoj minuti.

Da, znam, zaslužujem pepeljaru među oči jer se ne sjećam protiv koga smo to igrali, ni godine (mislim koncem minulog tisućljeća), ali tog se tragičnog povijesnog trenutka koji je zavivši nas u kolektivnu crninu za sva vremena ostao utkan u našu povijest ionako svi sjećate.

Da skratim.

Naši su zabili i krenuo je folklor. Prasnuše grleni decibeli. Cijela terasa lokalnog kafića na nogama. Slavljenički rafali iz okolnih zgrada…

Bez kišobrana stoički istrpljujem slapove pive. Pun razumijevanja za aktualnu euforiju i dalje ne uspijevam iz sebe istisnuti ni gram emocije. Postiđen tek rukom prekrivam šalicu s kavom.

Guran slavljeničkim valom indolentno skrnem dopola ne skidajući pogled s ekrana na kojem lopta neometano prolignji linijom što razdvaja njihovu od naše polovine terena.

Ma, ok… kriv sam, priznajem.

Nikad neću saznati koliko nas je malobrojnih stvarno uživo vidjelo trenutak u kojem se bestidna kotrljalica ušetala u našu mrežu, ali jedno je nedvojbeno – toga dana, na toj terasi sa šalicom u ruci i upola srka bio sam jedini koji je vidio.

I reagirao.

Iskreno i iz srca.

Usred razuzdane gomile koja je slavila ostvarenje vjekovnih težnji nesputanog überpatriotizma nizao sam najsočnije psovke za reprodukciju kojih ovdje nema dovoljno prostora.

Vrući slavljenički zagrljaj osvjedočenih homofoba zamrznuo se u vremenu i prostoru, a ja sam unutar jedne jedine minute prošao put od sumnjive krtice do državnog neprijatelja broj jedan. Usred sveopćeg muka moj je gromoglasni neshvaćeni gnjev zazivao pravednu odmazdu.

Ubij izdajnika – vrištalo je iz njihovih krvlju zamagljenih očiju. Ispražnjene krigle u njihovim rukama već su iscrtavale precizne putanje kojima će me dokrajčiti.

Hvala Boži… ili kojem god komentatoru koji se u presudnom trenutku napokon oglasio i u zadnjoj sekundi zaustavio započetu egzekuciju.

Raspitujem se ovih dana o utjecaju vremenske razlike na termine prijenosa. Tumače mi dobronamjerni znanci logike turnirskih natjecanja, odloženih prijenosa i onih uživo… Otkud sad to? – zapitkuju zbunjeni jer još nikad dosad kod mene nisu vidjeli toliki interes za najvažniju sporednu stvar na svijetu.

Zbog vuvuzela, dragi moji.

Od prošlog prvenstva naovamo one su novi faktor u ovoj jednadžbi.

Zaglušuju glas komentatora.

Kako da ikome objasnim da mi o tome ovisi život?

Nego, dobacite mi molim vas još jednu kavu s hladnim mlijekom u velikoj šalici s dva šećera i čašom vode bez leda.

Da srknem dok još mogu.