Mentore, znate, na parkingu mi prilazi starija ciganka sa djetešcem ovješenim u njezinu naručju maramom povezanom za njezinim vratom. Ispričava se i pita me imam li koji novčić za nju. Ja sam se jednostavno okrenuo od nje bez riječi (nosiosam nekakvu vrećicu sa sobom). Oh da, bilo je unutra nešto hrane, nekakav jogurt ili kiselo mlijeko. Aha, i hot chilli, da. Hot chilli sauce. Nakon nekoliko koraka stadoh, te se osvrnuh prema njoj. Stade i ona, koja me je još uvijek pratila tih par koraka, te mumljala, onako žalopojno molećivo, u mojoj odsutnosti komunikacije s njom, meni smetnjom poput kakva šuma slična onom između dvije teško slušljive radijske frkvencije. Rekoh joj da ona ustvari oprosti meni, jer da sam ja već odavno mrtav i da sam ubijen od Mortena Larsena, suluda skulptora kojeg poznavah i koji je uvijek šetajuć okolo propovijedao, čas iritantno glasno, čas tiše i samom sebi pod bradu o etničkoj čistoći svog naroda i njegovoj superiornosti za koju je uvijek volio naglasiti da je čišća i više arijevska od one u trećerajhovske aristokracije, a koji je taj čin počinio u stanju egzacerbacije svoje smanjene uračunjivosti te svojoj nesretnoj i neuzvraćenoj zaljubljenosti u mene. Morten Larsen je napravio iza toga, od mog mrtva tijela kojeg je odvukao u svoj skulptorski atelje, mobile u mojoj prirodnoj veličini, ostavivši mi ruke netaknutima (mislim da je obožavao moje ruke) koje je filigranski precizno, iz nekakvih recepata kojima je uvijek okolo mahao il se hvalio umijećem korištenja istih, balzamirao. Mobile koji se kreće, evo kao što vidite, poput kiborga, koristeći neke svoje nepatentirane računalne aplikacije za takove instalacije, “žive umjetničke skulpture i instalacije”, kako ih je on već volio nazivati. Malo bi boravio u tipu zatvorske psihijatrijske ustanove, a malo bi provodio vikende ili katkad kratko protrahirane boravke na slobodi ili “ferije” kako bi ih on nazivao. Eksperimentirao je sa, uglavnom pronađenim lutajućim životinjama, uglavnom mačkama i psima, zbog čega je i sudski gonjen te zatvaran. Postojala je skupina njegovih simpatizera, uglavnom mlađih “kulturnjaka” tj. mahom umjetnika bez rezultata, al’ i dvoje koji su radili ozbiljno i dobro. Jako dobro. Ja mislim, ja i osjećam, ali, ja Vam nisam živ. Ja sam mrtav, ja sam već odavno mrtav. Ubijen od tog nesretnika Larsena. Skulptora. I govorim ja to ciganki koja je i dalje držala jednom rukom dijete, umotano, u naručju, dok je drugu bez prekida pružala prema meni, al uz blagoslovljen prekid njena “šuma” koji bi tek tu i tamo samo na kratko započeo i zagrcnuo. Ja sam mobile, ja sam njegovo umjetničko djelo, govorim ja njoj. Umjetničko djelo koje je satkao bolnom ljubavi, svom ljubavi svog života koju je osjećao prema meni, a ja sam bio samo prolaznik i bio sam živ. Živ. Govorio sam joj kao da sam tek sad došao do spoznaje da je ona moj najbolji slušač. Drugima sam dosadio sa tim svojim problemom, a trećima, među koje se regrutirao najveći broj onih koji su izuzetno štovali moju umjetnost, neki i do statusa sublimesa, ljutiti kako sam tako profano sebi dopustio biti zaskočenim od Larsena. E, to sam ja rekao Mentore. Ona je na tren stala ukipljeno i šutke sa onako ispruženom rukom, djetešcetom koje se u onoj prekoramenoj marami lagano micalo poput ličinke bez glasa te je zurila pogledom u kojem se ocrtavala neka blaga ozlojeđenost, al ispunjena mirom. Okrenuh se i bez osvrtanja odoh. Vidih samo noge prolaznika spustivši pogled ko da bih se skrio od kakva nova ataka i glasa ne čuh. Osjećao sam se tako normalno. Osjećao sam se…..ma tako živ. I znao sam da sam živ. Samo sam što prije htio uletjeti u svoju ptičju kućicu. Pseću kućicu. U svoj dom. U svoj raskošni dom. U svoj toalet. I oprati ruke i umiti se. Nisam išao pod tuš. Sjeo sam u fotelju. Gledao sam u zid. U točku na zidu. 

(Iz romana “Pseudologia Phantastica-Fotografije Iz Raja”).