Piše: Romano Bolković

Više od analitičara sve nas živiciraju meta-analitičari, oni koji počinju svoje uvide rečenicom:  Sad će svi…
Da, sad će svi nešto napisati, i što sad? Zašto ne bi? Da zabranimo Internet?

Ja ne znam puno o nogometu, iako sam ga igrao. Igrao sam ga i u pionirskom pogonu Dinama, doduše kratko vrijeme, ali, igrao sam ga: treneri su mi bili Cvek i Kobeščak.

Hoću kazati, ne znam puno o nogometu, iako nešto znam.

Ipak, jednom prigodom sjedio sam na Poljudu, i vidio sam čovjeka koji stvarno nešto zna: Hajduk je igrao s trećeligašem kup utakmicu, na moje zaprepaštenje – ja navijam za Dinamo, ali, stvarno mi je Hajduka bilo žao – rezultat je u poluvremenu bio 0 : 0, no, primijetivši moje iskreno živciranje i igrom i rezultatom, čovjek mi je pristupio, odlazeći sa stadiona, rekavši: Ne živcirajte se, Bolkoviću, bit će pet, šest – nula. Ja sam ga zaista zapanjeno gledao, pristojno otpovrnuo, sjeo i pričekao početak drugog poluvremena, i, onda je krenulo: obistinjenje ne proročanstva nego realne procijene onoga što se na terenu zbiva a što je meni izmicalo, a čovjeku koji je očito desetljećima uz nogomet bilo jasno kao dan.

Tada sam shvatio da ne znam puno o nogometu, u smislu u kojem poznajem, na primjer, film: tako bih satima mogao obrazlagati nevježi prosede Kubricka ili Lyncha, kao što je meni u par minuta taj stari Splićanin objasnio što će se u drugom poluvremenu, i zašto, dogoditi.

To znači poznavati neku materiju: znati logiku događaja. Ta, ovdje to možete stalno iznova vidjeti čitajući rekonstrukcije političkih procesa Hrvatske.

Vidite, meni nogomet nije poznat u mjeri u kojoj ga poznaje taj divni, tihi, stari splitski nogometni connoisseur, ali, i ono malo što o nogometu, uglavnom igrajući ga u djetinjstvu i teenagerskoj dobi do iznemoglosti znam, govori mi sljedeće:

– Igra nije suma dijelova. Mi imamo igrače Reala, Bayerna i sada Barce, ali to ništa ne znači: mi nemamo igru.

– Mi nemamo igru iz raznih razloga: ne, nije presudan neiskustvo trenera, iako o njemu odmah valja kazati jedno: Niko Kovač sada pokazuje svoje drugo lice, ono zadrto, izjavljujući da će unatoč svemu Rakitić i Modrić i dalje biti defanzivni veznjaci. I nije zadrtost to što ga igra demantira, a on ustrajava: zadrtost je uvijek iracionalna, pa tako i ovaj put: zašto on na tome inzistira svemu unatoč, to bi bilo zanimljivo čuti, a još i više – zašto su uopće Modrić i Rakitić igrali to što su igrali?

– Rakitić i Modrić očito su igrači svjetske klase: ne možeš dovesti Sevilju do takvog uspjeha a da to nisi, ne možeš u Realu igrati takvu ulogu a da to nisi. U čemu je onda problem, zašto tako ne igraju u reprezentaciji Hrvatske, ni Modrić ni Rakitić? Ne, nije samo stvar u mjestima na kojima igraju. Riječ je i o suigračima: Modrić u reprezentaciji Hrvatske ne igra s igračima kakve ima za suigrače u Realu. Stoga ni Modrić ne može odigrati kombinacije koje može u Realu, baš kao što je to moguće i Rakitiću u Sevilji. i, to je sve: nema tu ne Ronalda, nego ni Alonsa, ni Balea, ni Di Maríe… dakle, ne tražimo nemoguće. 

– Perspektiva u kojoj bi Modrić i Rakitić, da su igrali svoje standardne pozicije, jednostavnije proigravali Mandžukića jednako je naivna: lako je kazati “zadnji pas”, ali, do toga pasa dovodi protočna igra, a nju naša nogometna izabrana vrsta – nema. 

– I, to je glavni problem ove reprezentacije: ne znam je li tome kriv trener, nedostatak koncepcije, uigranosti, ili snage, nemam pojma o čemu je riječ jer se ne pravim pametan tamo gdje ne znam dovoljno, i, mada, velim, o nogometu nešto znam, znam da nemamo IGRU, mada ne znam zašto je nemamo. Imamo i nogometne škole: naši klinci stalno su na europskoj ili svjetskoj razini, barem tako čitam, ne znam, nisam ih gledao. Odjednom, baš kao i sa studentima, dogodi se pad: negdje nestanu cijele generacije nogometaša, pa i košarkaša. 

– Možda je to uzrok? Možda je uzrok u sustavu? Kakvom sustavu? Ne igre, nego u infrastrukturi, mada, opet, na neki perverzan način Mamić i nije zlo koje bi opravdavalo sav neuspjeh našeg nogometa: ta, O.K., Samir mora igrati, ali, vidjelo se da ne može, i nitko nije inzistirao. Sustav je dublje koruptivan: mi smo Veliko Trgovište, mi smo mesnica, mi smo tranzit nadarenih, mi imamo ligu i reprezentaciju samo da se afirmiraju puleni menađera, i onda je posljedica ovo što imamo: atomizirana kvaliteta, bez igre. Vidite, Meksiko, možda ne znate, ima odličnu ligu: nema igrače koji igraju uloge Modrića, Rakitića i Đilkoša u njihovim timovićma, ali, imaju kvalitetnu ligu. Veli Mourinho. Očito, tamo talenti ostaju, igraju, tamo nogomet živi i kao igra, ne kao business, a posljedica toga je činjenica da 24 godine nisu ispali na svjetskim prvenstvima u natjecanju za drugi krug!

– Da, mi imamo i idiotske medije: vidite, o tome nisu kazali do kraja utakmice niti riječi, ama baš nitko, ali, rekli su da je Meksiko ekipa s najvećim brojem poraza na svjetskim prvenstvima! Čini mi se da je broj poraza isti, mislim također 24. Ako i nije na broj, tu je negdje, no, prije utakmice isticalo se taj broj, indeks neuspjeha, a ne broj godina s plasmanom u drugi krug kao pokazatelj uspjeha toga tima. 

– Sve ovo, i kudikamo više od toga, naš mentalitet, odnosi u društvu, odnos spram sporta, odnos spram nogometa kao businessa, stručnost, itd., čini razlog našeg neuspjeha koji, možda, to i nije. Ispali su Španjolci, ispali su Englezi – dobro, a zašto bi morali proći u daljnji krug natjecanja mi, koji možda imamo Modrića, ali, koji iz nekih, meni priznajem nepoznatih razloga, niti igra na svom mjestu koje igra u Realu, niti može išta i ikoga proigrati, a niti ruku na srce, recimo jučer, može dobiti ma i jedan duel s bilo kojim igračem Meksika? 

– Nogomet je nesavršena igra. U 100 susreta Bullsa protiv Cibone, 100 puta će pobijediti Bullsi ( govorim metaforički i doslovno ). U nogometu nije tako: slabija momčad može imati svoj dan ili naprosto sreće i pobijediti bolju. Jučer nije bilo tako: bolja je momčad pobijedila Hrvatsku, i to je sve!

Zašto je Meksiko bolji od Hrvatske, unatoč igračima Reala, Barce i Bayerna, e, to bi sada trebao objasniti onaj sedamdesetogodišnji kibic s Poljuda.

On, jedino i samo on: nikako ne više Ćiro ili Židak. Jer, oni su dio problema a ne njegovo rješenje.