Piše: Petar Erak

Nevjerovatno je da se ovo prvi put obznanjuje javnosti – akademicima i nepismenima,podjednako: Zavještanja Stefana Nemanje su djelovi iz neuspješnoga romana g. Mila Medića Vijenci Nemanjića. Toliko neuspješnog da autor o njemu nerado i govori, dok izdavač g. Jagoš Đuretić kaže da je izdao roman Mnogaja ljeta gospodina Medića, dok za roman Vijenci Nemanjića nije čuo.

Prvi izdavači

Zavještanja je Đuretić štampao u pet izdanja, ali sa štampanjem i prodajom pomenutoga teksta u obliku povelje, na parčetu kartona – nema ništa. To je započeo Dobrica Erić, kao urednik u Nolitu, a to je, prema g. Đuretiću, Erić uradio u dobroj namjeri – radi očuvanja srpskoga jezika. Međutim, Erić kaže da je na koricama knjige štampao dio iz romana Vijenci Nemanjića koji se odnosi na jezik – ali je to prenio iz Barskih novina, dok za pomenuti roman prvi put čuje!? I nije mu jasno da neko može zamjeriti g. Mediću njegov napor na očuvanju srpskoga jezika pred najezdom tuđica, jer ako to i nije napisao Stefan Nemanja, on je svakako, slično mislio i dobro je da je neko otvorio oči ovome narodu.

„Povelju“ koja se mogla naći na Sajmu knjiga u Beogradu, na štandu Srpske knjige, čiji je Erić, takođe, urednik, a na kojoj je pisalo: Iz Hilandarske povelje, uz objašnjenje da su to posljednje riječi koje su izgovorene na samrtničkoj postelji

Dobrica Erić objašnjava knjigom (!?) g. Mila Medića Iz Hilandarske povelje. A ko je to prvi uradio – trebalo bi zvati one iz Barskih novina…

Autor

Gospodin Medić misli da su pometnju unijeli ljubitelji (!?) njegova romana koji su Internetom slali jedan drugome djelove teksta bez naznake njegova autorstva, te je tako javno mnjenje počelo vjerovati da su to posljednje riječi Stefana Nemanje. On je više puta pokušao stati tome na put. No, to je nemoguće. Evo sad, baš u Ninu, gospodin Dejan Medaković je citirao njegova Zavještanja kao da ih je pisao Stefan Nemanja. Njegovi prijatelji mu stalno javljaju ko je i gdje citirao dotične tekstove kao dokument nulte kategorije.

Što se tiče štampanja Zavještanja… na parčetu kartona na štandu Srpske knjige – na Sajmu knjiga u Beogradu – on to nije vidio, kao ni „povelju“ na zidu uredništva Srpske knjige.

Novi izdavač

Novi izdavač g. Mirko Mrkić, uočivši „Zavještanja“,otišao je u Narodnu biblioteku i pokušao naći „Zavještanja“ u djelima Sv. Save. Nije ih našao, ali je raspitivanjem došao do Medića, sa kojim je potpisao ugovor. Više je učinio za Zavještanja od samog Medića. Zavještanje krsne slave je Medić dopisao na njegov nagovor. Izdao je CD sa Gojkom Šantićem ali se odmah pojavio i piratski. Imao je namjeru da napravi TV serijal snimljen u Hilandaru, ali je TV B.K. nešto na svoju ruku uradila.

Inače je i Ministarstvo kulture Srbije na svom sajtu imalo Zavještanja kao originalan dokument. U Nikšiću na promociji Zavještanja morao je da objašnjava da je u pitanju autorski tekst gospodina Medića. Nažalost g. Medić se više bavio napadima na eminentne poznavaoce jezika a ne oko Zavještanja tako da je sa njim raskinuo ugovor. Neshvatljivo mu je poigravanje izdavača, ali i pisca sa svim ovim.

Redosljed poteza

Ova komedija izdavača sa javnim mnjenjem i sopstvenom istorijom, ali i sa piscem, postala je tragikomedija, onog momenta kada mediji počinju ove očite, ovovremene, ksenofobične proizvoljnosti štampati kao dokument nulte kategorije širom Srbije i Crne Gore. Da je ova marketinška podvala potpuno uspjela pokazala je vladajuća crnogorska partija koja je kao politički svrsishodnim našla da u Skupštini Crne Gore upravo zbog nje napadne – ni manje ni više nego – Stefana Nemanju!

G. Mile Medić, svjesno ili ne, skriva da ovu prevaru nisu izveli izdavači već ljubitelji njegova djela koji su elektronskom poštom slali jedan drugom pomenute djelove. Izdavač je iz romana izvukao petnaestak stranica teksta i topotpuno svjesno, i na svoju ruku – počeo nuditi kao originalni zapis našega srednjovjekovlja. G. Medić se u početku bunio, ali vidjeći uspješnost podvale, prepustio je sve izdavačima. Jedina korist koju je imao bila je da se njegov tekst pojavljivao u raznim oblicima, doduše kao Nemanjin.Prvi je novac (g. Mrkić kaže veliki) dobio od Interpresa.

Incident na Sajmu knjiga u Beogradu od prije dvije godine, koji je počeo uz prijetnje policijom i sudom a završio se tako što su „povelje“ povučene sa štanda Srpske knjige, ali, u znak protesta Srpske knjige – i knjige Mila Medića – jer je potpisao ugovor sa novim izdavačem Interpresom a da nije o tome obavijestio izdavača iz Rume, dovodeći ga time pred optužbu da se bavi piraterijom.

Knjige su nešto kasnije vraćene uz objašnjenje gospodina Medića da on nije znao šta potpisuje. Kolika je uloga izdavača najbolje se vidi u bilješci o piscu u knjizi Kamen sa Dinare (Srpska knjiga, 2004), čiji je urednik Dobrica Erić: „Napisao je roman Vijenci Nemanjića, iz kojih se razvio zaseban vijenac ili krug Zavještanja Stefana Nemanje (pet izdanja), a iz Vijenca Nemanjića raširilo se više novih vijenaca u roman Mnogaja ljeta.”Izgleda da je ovo „razvijanje“ i „raširenje“ razlog što za prvi roman g. Medića niko od izdavača nije čuo! Neoprostivo je i to što je Dobrica Erić izvršio ekavizaciju ijekavskoga teksta Zavještanja… To najbolje odslikava odnos izdavača prema ovome piscu koji mu to, iz čudnih razloga, dozvoljava!

Pominjanje Hilandarske povelje i samrtničke Stefanove postelje trebalo je da dodatno uvjeri u originalnost teksta – na samrtničkoj se postelji ne laže. I ekavska varijanta je ubjedljivija – bar današnjoj omladini – ili Dobrica Erić misli da je Nemanja govorio ekavski. Jedina vrijednost riječi ovoga apokrifnoga zapisa jeste da ih je, tobože, izgovarao Stefan Nemanja. Time se izdavač obezbijedio od bilo kakva prigovora već na prvi pogled vidljivih elementarno logičkih nedosljednosti, očite današnje perspektive gledanja na protekla događanja.

Školske ekskurzije, koje su posjećivale Sajam knjiga u Beogradu bili su najbolji kupci. Profesori su kupovali Zavještanja za cijele razrede. Kako i ne bi – naš Nemanja Stefan…

Jedna je stvar želja pisca da bude poznat, druga je stvar baviti se nacionalnim radom – recimo spašavati srpski jezik pred naletom tuđica, ali, zašto je komad kartona imao cijenu jedne knjige? Na ovo pitanje treba Dobrica Erić da odgovori.

Nauka

Redovni profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, dr Andrija Veselinović kaže kako je prema baš spominjanoj Hilandarskoj povelji vidljivo da je Nemanja bio potpuno svjestan svoga mjesta i uloge rekavši da je Bog učinio Vizantince carevima, Ugre kraljevima a njega velikim županom. To bi bilo upravo suprotno od naše današnje situacije. Nedopustivo je koristiti istorijske izvore, preuzeti stil ondašnjega pisanja, a stavljati u usta Nemanji ono što on nije mogao ni pomisliti ni reći.

Akademik Sima Ćirković smatra da je dovoljna jedna rečenica toga jadnoga teksta da bi se vidjelo da Nemanja tako nešto nikada nije mogao misliti. (Prije dvadesetak godina se pojavilo tzv. pismo Sv. Save igumanu Irineju, i to se čak počelo uvlačiti u naučne krugove. Bilo je problema da se dokaže da je to pismo – nepostojeće.) Gospodin Dejan Medaković se bavi barokom, a greška se može desiti svakome ukoliko govori o stvarima van uže specijalnosti…

Zov krvi i tla

Nije gospodin Medić pogodio duh Nemanjina vremena, već naprotiv – ideološke potrebe jednoga dijela današnjega duha, ksenofobičnoga, u Srbiji i Crnoj Gori. Time je jedino moguće razumjeti to da neko iole ozbiljan, ne ni pretjerano obrazovan, može povjerovati da je ovo napisano u srednjem vijeku. Dovođenje u vezu Huna i Avara sa Srbijom, ipak je nešto više od obične neukosti.

A šta reći o Zavještanju krvi? Čovjek je: „…mali sud u kome se vječna i sveta krv prenosi s pokoljenja na pokoljenje.”

Tuđe kosti i grobovi…

Zavještanje grobova i kostiju svjedoči dokle su teritorije Srba: „potraži kosti i grobove, i mrtvi će ti istinu kazati“…

Kad bi samo autor teksta znao čija su groblja i kosti zatekli Srbi kada su njihove „horde“ zaposjele ove teritorije razarajući „kao strašne bujice“ – znao bi zašto Nemanja ovo nikada ne bi mogao izgovoriti. Zapiši Sveti Savo: jedan narod jedna država Nemanjinnaum!

Zamislite osnivača srpske države koji na samrti kaže: „Srbi još nemaju svoju državu, nego su se rasuli po drugim tuđim državama“ – zovući ih valjda da se vrate tamo odakle su došli – iza Karpata.

Zamislite osnivača srpske države da govori na samrti kako je Srbija „bila premala država u ustima velike Vizantije.

Uvijek je virila iz utrobe velikih država.” A zatim: „A ja sam, čedo moje, uz sve to odlučio da stvorim državu svih Srba, i stvorio sam je“. Time je valjda problem riješen, ali… koji redak kasnije,opet: „Nas Srba više je izvan države nego što nas je u našoj državi“.

Galimatijas!

I ova se ideologija stavlja u srpski srednji vijek, izgovara je Stefan Nemanja a zapisuje Sveti Sava! Jedina neupitna srpska prošlost ovako se bestidno kalja…!

„Na našoj književnoj pozornici vrve trgovci i opsjenari kojima ne svijetli zbiljski duhovni svijet, nego ih nosi materijalni, truležni, u kome carstvuju priviđenja. Od lažnih pisaca lažni tumači grade velike i žive klasike.Sve se zbiva u znaku taštine i moralnog sunovrata, što ih prati zaglušujuća reklamna buka“.

Vjerovali ili ne ovo je napisano u pogovoru knjige Kamen sa Dinare Mile Medića!

P.S.

Na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Beogradu Dobrica Erić je predstavio „nova“ Zavještanja u obliku 4–5 knjiga. Valjda udarna zavještanja da narod i dalje drži otvorene oči. Jedino me zanima kakve li je fotografije ikona izabrao uz ovu žal za paganstvom Medićeva monaha Simeona, koju na samrtničkoj postelji u pero Medićevu čedu Rastku, ostavlja u amanet potonjim Srbima, nama, pravoslavnim hrišćanimaDobrica Erić:

„Bože, šta činimo? Oduzimamo ovome narodu njegovu staru vjeru, uništavamo njihova svetilišta i stare bogove. Zabranjujemo njihove stare obrede i običaje. Dušu mu prevrćemo. Evo sad počeli smo da mu imena zamjenjujemo tuđim iako svetim imenima. Bože, hoće li išta ostati od ovoga naroda?

Znajući Erića, prije će biti Ljelja nego li Peruna ili Vida.