Piše: Sanja Šantak

Ponoć je i sve je tiho. Tiha je noći i tiho je lelujanje topline lipnja u zavjesama mojih otvorenih prozora. Gotovo da mogu čuti latice rascvjetala Zrinjevca što zajedno s zvijezdama dišu nad mojom ulicom. Kroz mir čujem šine noćna tramvaja na Medveščaku, i san susjeda iz broja 32.

Slušam i tanani papir i grafit slova na stranici male knjige u nekoj sobi na broju tko zna kome, tanjurić okrhnuta ruba na mom šrajbtišu s posljednjom kriškom torte uistinu graciozna imena – Pavlova. Samo izgovaranje te riječi: Pavlova, zvuči kao plašt od najfinije tkanine što je tkan nitima velebnosti i raskoši. Baš kao ruska balerina Ana Pavlova, takva je i torta njezina imena. Slavna.

Noćas pak sve je toliko tiho da mogu čuti šuštanje bjeline Anina baletna tila isto kao i bjelinu šlaga s njezine torte. Zveče kristali šećera u slojevima meringue-a, bruji slast jagoda ts e posljednje kriške, što stoji s otrhnutim rubom koji me podsjeća na snove mog vlastitog djetinjstva. Tko zna kako i i tko zna kada je okrhnut taj rub tanjurića iz mamina servisa za 6 osoba, kupljena davno na otplatu za jedne od svojih prvih učiteljskih plaća. Možda sam upravo ja nekim nespretnim dječjim pokretom za to bila kriva…

Sada u tišini mrmore moja sjećanja na mnoge nespretnosti, ali i svoje rečenice što ih ustvari nikada nisam izrekla. Mjesec je ovdje iznad plavetna neba istodobno kada je se i tamo mjesečina prelijeva u morskoj pjeni topline pijeska dalekih plaža pod sjenama palmi dalekog i toplog Brazila.

Brazil..toplina, sunce, bossa nova, Rio, Ipanema, Copacabana i Pele. Bezbrižnost.

Pele, lopta i nogomet. Ne sjećam se da je moja mama ikada radila ovu tortu nazvanu imenom slavne ruske balerine, ali se sjećam da sam u djetinjstvu znala biti radosno zadivljena jednim osmijehom nalik suncu – Brazilca. po imenu Pelé.

Pelé i sunce. Pelé i daleki krajevi. Pelé i neki drugi svijet nevjerojatnih krajolika i neshvatljive arhitekture. Sjećam se da su me fascinirale u djetinjstvu fotografije tog slavnom nogometaša s osmijehom dobrote. Zamišljala sam sunce i sreću što nesputano rastu diljem Brazilije, isto onako kao što je i do vremena mog djetinjstva već narastao taj potpuno novi grad nalik nekome iz kakve futurističke priče. Činilo mi se tada da je Brazil neki potpuno drugi svijet s neke potpuno druge planete.

Iskreno, tako mi se čini i danas, unatoč nakupljenim godinama. I Brazil i sama Brazilija asociraju na velike kontradiktornosti, tu je s jedne strane ljepota i enormna raskoš, a na drugom kraju neviđeno siromaštvom. I to taman tu, tik do te raskoši.

Uostalom i sam Pelé prošao je taj put krajnosti od siromaštva do uspjeha i realizacije vlastitih snova. Voljela bih i nadam se da još sjaji svojim osmijehom koji podsjeća na sunce. U mom sjećanju i mojoj imaginaciji Pele i dalje nema veze s nogometom već najprije sa suncem, radošću i zrncima pijeska dalekog Brazila. Daleki Brazil, nogomet i zrnca pijeska.

Doduše, čak i imaginarna zrnca pijeska daleke južne Amerike podsjećaju me na jednu „crticu“ iz obiteljske riznice i priča vezanih doduše za Budimpeštu Zagreb 20-tih i 30-tih godina prošlog stoljeća. Za kabinet Ferde pl. Šišića koji je bio na adresi Visoke ulice broj 10. u Zagrebu. U pauzi izučavanja i pisanja povijesti Hrvata primao bi u posjet svoju unučad u strogoj povorci „malih pačića“ nazvanoj „genzemarš“ .Uz obaveznu pristojnost, rukoljub i pusu u djedov obraz svatko od malenih tada bi u svoju ručicu dobio na poklon, iz lijeve ladice djedova šrajbtiša netom izvađenu slatku deliciju u vidu hrpice bijelih ugarskih bonbončića od milja u obitelji zvanu „savski šljunak“. Osim što možda na prvi trenutak spomenuta slatka delicija u svom žargonu asocira na polomljene zubiće krckanjem bombona, njima je tada, po riječima te unučadi sada u već visokim posrebrenim godinama, ona značila bjelinu divnog šljunka potpuno čiste i još čarobne Save u kojoj su se tada kupali za dugih i toplih bezbrižnih ljeta. Kao što niti Brazil nije uopće samo zemlja sunca i bezbrižnosti, tako niti Sava već odavno nije simbol dugih, toplih ljeta u bistrini njenih voda.

Uz. tišinu sobe i tanjurić s kriškom Pavlove torte, gledam u kutku sobe i jedan komad mebla iz obiteljskog naslijeđa spomenute unučadi, stolicu spomenutog djede Ferde.. Gledam tu tzv. „kulursku“ stolicu povinutih nogara, inačicu stolice koja je predstavljala u vrijeme staroga Rima, vlast i mudrost samu. Ferdinoj unučadi ta je stolica možda nalikovala nekoj kraljevskoj stolici, kao što bi nalikovala i meni u djetinjstvu. No taj komad mebla proživio je svoj život tko zna još od kada prije Ferde pa do vremena u kome smo sada. Preživjeli su se ratovi skupa s odigranim nogometnim utakmicama i kroz mir i kroz ratove. Jedna od Ferdinih unučica po imenu Ata, u vrijeme drugog svjetskog rata stasala je u djevojku, između ostalog prekaljenu istinsku SKOJ-evku, s uvijek pripremljnim štrikom koji je visio s kuhinjskoga balkona za slučaj prinudnog bijega, ali i pasioniranu sportašicu, igračicu hazene, ali i neizostavnu navijačicu tadašnjih zagrebačkih nogometnih klubova HAŠK-a, Građanskog a osobito slavne Concordije iz Kranjčevićeve ulice. To je spomenutu Atu činilo jednom od samo dvije dame koje su redovito posjećivale sve nogometne utakmice. U žaru nogometa koji niti danas u njenom srcu ne jenjava sjećam se njenih opisa tadašnjih utakmica, te imena mlade dame po imenu Adele, buduće suprugu lijevog halfa Concordije, s kojom je dakako bila prisutna na svim utakmicama.

Uz tadašnji nogomet u svim sportskim pričama uvijek je neizostavna hazena, sport s loptom i golovima kao prethodnicom rukometa. Bila je slavna naša šampionska ženska reprezentacija hazene, koja je nastupila na svjetskom prvenstvu 1936. u Londonu. Poznate akterke bile su sestre Tonković i kolosalna golmanica Marica, ako sam dobro čula, Zimterman. Lopta je lopta, sport je sport, ali u pričama o nogometu privuku me najviše sentimentalne priče ljudi o vremenu davnom prije ovog našega. Ili eventulano, osmijeh nalik suncu jednog Pele-a.

I nogomet i himnu ostavljam nogometu i onima kojima spomenuto nešto znači, a sebi posljednji zalogaj kriške velebne Pavlove torte za koju kore bezea zvana merengu-e oduvijek kupujem na jednom mjestu, u slastičarnici na vrhu Gajeve, taman preko puta (ironije li) restorana jednog od nogometaša slavne reprezentacije 90-tih.

Sve je tiho. Toliko je tiho da čujem tragove vremena uz pukotine ladica. Toliko je tiho da čujem i onu radosonu sreću djece i trag sunca u davnim bistrinama Save. Toliko je tiho da čujem mjesec rasut u morskoj pjeni na pješčanim uvala dalekog toplog Brazila pod sjenama palmi nalik snu balerine.