Piše: Saša Kosanović

Kada je novinarka Tanja Tagirov objavila vijest da je Agrokor kupnjom vojvođanskog Dijamanta, postao vlasnikom farme Stajićevo, koja je 1991 bila pretvorena u konc-logor za branitelje i civile Vukovara, mislio sam da je u pitanju greška. Priču sam provjerio, uvjerio se da je točna i napravio reportažu za Hrvatsku uživo. Očekivao sam lavinu reakcija, ali uslijedila je šutnja.

Onda je Zoran Šangut, bivši logoraš i pravnik koji je na čelu Udruge pravnika Vukovar 91, skupa s bivšim logorašem Predragom Matićem, još par kolega i mojom malenkošću, organizirao posjet Zrenjaninu,  gdje je s tadašnjim predsjednikom Gradske skupštine Aleksandrom Martonom dogovorio postavljanje spomen-ploče u Stajićevu. Marton je odmah napadnut u medijima, organiziran je veteranski skup s četničkom ikonografijom, a ideja o postavljanju ploče na koju su trebalo doći 200 bivših logoraša, predstavnici vlasti i crkava, pala je u vodu, nakon što je “hrabra” srpska vlada, preko MUP-a poručila kako je to “događaj visokog rizika, bla, bla, truć, truć…”

Razočarani takvim stavom, pokušali smo loptu prebaciti na Agrokor, od kojeg Šangut traži da postavi ploču sam. Iz najveće regionalne kompanije u vlasništvu paše Ivice, odgovorenio je kako farma Stajićevo nije vlasništvo Agrokora.

Bilo je jasno da lažu, ali je i nama bilo jasno kako je teško od hrvatske firma u Srbiji očekivati takvu akciju. Par godina kasnije, radio sam dokumentarni film Logori, gdje sam ponovo došao u Stajićevo. Očekivano, dočekao me stražar u kombinezonu Dijamanta, koji je, skupa sa šefom s kojim sam razgovarao oko dozvole ulaska, potvrdio kako je farma u vlasništvu Agrokora. Tako je cijela Hrvatska vidjela da su dvije štale u kojima su 1991. nagurane gotovo 2 tisuće ljudi, potpuno zapuštene. Jedna je zarasla u korov i nije u upotrebi, izgleda kao da se čeka da se sama uruši. Veća, koju su uznici zvali Poljud (druga je, naravno, bila Maksimir), također je bila u jadnom stanju, a na naše zaprepaštenje, jedan njen dio korišten je kao skladište. Najskandaloznije je što je kuća u kojoj su KOS-ovci svakodnevno vršili ispitivanja i zlostavljanja logoraša, jedina obnovljena, a u nju je useljena obitelj čuvara! Na njenoj fasadi stoji velika, žuta ploča tvrtke Dijamant!

Unatoč svim dokazima, unatoč snimkama koje su postale dijelom filma (možete ga pogledati na youtube, pod naslovom Logori), Agrokor je na pitanje zašto su devastirali jedini preživjeli logor u kojem su nakon pada Vukovara mučeni i ubijani heroji obrane i civili najviše hrvatske, ali i srpske, mađarske i drugih nacionalnosti, zašto ga ekonomski eksploatiraju i zašto ga ne konzerviraju i napuste, kada već države ne znaju što bi s tim prostorom, ponovo nam je bahato odgovoreno kako “farma Stajićevo nije u vlasništvu Agrokora.”

Jasno je zašto Agrokor laže. Jasno je da bi tvrtka pretpjela napade da postupi drugačije. Međutim, nije jasno zašto novinari u Hrvatskoj, hrvatska vlada, ministarstvo branitelja, udruge proizašle iz Domovinskog rata-a, šute?

Zar je moć Ivice Todorića i njegovog Agrokora apsolutna? Zar nema urednika, pa ni među velikim domoljubima u Večernjem listu, koji jučer na naslovnici razapinju Hrvoja Zovka zbog profesionalno odrađenog serijala o Gotovini, koji je u stanju objaviti priču o skandalu, priču o tome kako je skandalozno da hrvatska tvrtka dozvoljava propadanje konc-logora, simbola vukovarskog stradalništva ili priču o tome kako, zbog tajkunskog buđelara, kompletna vlada okreće glavu na drugu stranu. Ta, gdje su razni stožeri, gdje su branitelji, njihove udruge, zašto na nepravdu ne reagiraju profesionalne narikače, poput Tomca, povjesničara Ante, prezime mu znate, ili biskupa Košića.

Svi šute…

Stajićevo propada, pretvoreno u skromnu hižu ili skladište, prepušteno općem zaboravu i zubu vremena.

Toliko o iskrenosti domoljublja tih politikanata i nacionalista koji hrabrost pokazuju jedino kada su u jatu, pa napadaju ljude šakama, poput antifašista koji je na Plesu Kordića oslovio onako kako zaslužuje. Kada principijelnost i hrabrost treba pokazati kontra tajkuna Ivice, onda svi umuknu. Odjednom nisu više važni ni logori, ni Vukovar, ni logoraši.

Može ih biti sram isto kao i tajkuna Ivicu u njegovom zamku koji je na prevaru, umjesto u hotel, prretvorio u rezidenciju. Cijela priča o njegovom uspjehu i hrvatstvu, totalni je fejk. Velikom domoljubu, tom junaku našeg doba, vazda je profit bio na prvom mjestu. kakvo Stajićevo, kakvi bakrači!

Jebe se vama za Vukovar, poručuju s transparenta nedavno mladi vukovarski aktivisti svim tim stožerima, profesionalnim udrugama iz DR-a, nacionalistima i dežurnim dušebrižnicima.

Jebe se vama i za logore, dodajem skromno…