Pišu: Ivan Novak i Nikola Horvat

Katolička scena je u svom dobrom dijelu pokazatelj fenomena da postoje kršćani koji izjednačuju kršćanstvo s nacionalizmom. Smatraju se dobrim kršćanima, bliskima Bogu, ali zapravo na prvom im mjestu nije Bog nego nacija, ili pak plemenska pripadnost. Primjer je i genocid u Ruandi, gdje su pojedini svećenici (primjerice Athanase Seromba) i neke časne sestre, koji su inače dobro obavljali svoje dužnosti i zadobili povjerenje čak i kod naroda Tutsi, kad se ukazala prilika krvnički postupali spram njih. Npr. u jednu crkvu ih se bilo sakrilo čak 2.000, da bi župnik Seromba potom ukazao vozačima buldožera na slabe točke crkve kako bi se bolje srušila, a po rušenju je ohrabrivao ratnike da dovrše preživjele nazvavši ih žoharima, kako tvrde preživjeli. Poslije je na suđenju rekao da se ne osjeća krivim.

Razlog tome bi moglo biti stavljanje nacije ispred Boga u jednoj nezrelosti od koje je upravo Krist nastojao izliječiti svoje suvremenike. To je antikršćanski osjećaj temeljnog nepovjerenja prema stvarnosti, straha od nepoznatog i drugačijeg, a zaklon od toga se nalazi u obožavanju vlastite nacije i negiranju vrijednosti ostalih. Dakle, to je jedan stav koji je antikršćanski, i za takve ljude se doslovno može reći da su antikristi. Jer ako postoji neka ključna novost koju Krist donosi u odnosu na Stari zavjet to je ljubav prema neprijateljima.

Dominikanac Frano Prcela pišući o sprezi hrvatstva i katoličke vjere u svojoj knjizi znakovita naslova Bogozaborav ovako piše: “Nacija i kofesionalna pripadnost, Crkva i narod gotovo se poklapaju: stoga je danas, u vremenu radikalnih pluralnosti, reduciranje hrvatskog nacionalnog identiteta u katoličanstvu i stapanje katoličanstva u hrvatstvu anakrono i – vjerski odnosno teološki promatrano – vrlo opasno, za obje strane.”

Potom donosi pet teoloških argumenata koji bi trebali biti dovoljan razlog za konačni odmak religije od nacije, osobito u ovom našem hrvatskom kontekstu:

1. Statistička većina nije argument za govor o “katoličkom narodu”. Takvim teološki neprihvatljivim govorom vjeri je otvoren put za sakralizaciju nacije. Tako nastaju plemenske religije, jer ako je Crkva postala nacionalnom ona prestaje biti katoličkom, sveopćom. Takav govor nema biblijsko pokriće.

2. Marija kao glavno obilježje katoličkog identiteta i hrvatskog naroda. Mjesto i uloga marijanske pobožnosti u povijesti i sadašnjosti religioznosti hrvatskih katolika vapi za teološki kritičnijim i biblijski osvještenijim odnosom. Marija umjesto da je ekumenski i intereligijski most, ona je katoličko vlasništvo, kamen spoticanja drugima.

3. Manipulacija povijesnim činjenicama. S hrabro i mučenički izvojevanim bitkama ne može se suvislo pozivati na zbijanje redova u obrani ugroženih katoličkih vrijednosti danas. Žrtva i samopredanje jesu središnji elementi kršćanskog života, ali ako imaju za cilj samosažaljenje radi se o krivim uporištima za utemeljenje kršćanskog identiteta. Današnja arena života nije nikakva nova verzija srednjega vijeka.

4. Identitet se ne smije reducirati na uniformnost, tako se s pravom smije očekivati od Crkve aktivno podupiranje kreativne različitosti. Dakle, pojmovi poput “Crkva u Hrvata” su teološki i evidentno posve netočni jer isključuju katolike koji nisu Hrvati.

5. Veličanje poklapanja religije s nacionalnim vrlo je bremenit pothvat, plod koji je istinskom kršćanstvu strana “uniformnost”, koja dijeli, a ne integrira. Dakle, time se naciji i konsolidiranju nacionalnog identiteta ne čini nikakav ustupak, a Crkva zapravo samo dobiva zabludu više.

I upravo se kroz ove točke ponajbolje može protumačiti patologija ponašanja biskupa Košića, kome je posvećen ovaj članak. Potpuna zatrovanost nacionalnim, gotovo nacionalističkim u sprezi s pučkom vjerom vapi za simbolima, mitovima, nadpoviješću, žrtvom, dramom, a takvom modusu ponašanja istina nije niti u sedmom planu, već samo konzervacija mitova prošlosti i njihovo aktualiziranje, taman se gazilo po leševima.

Početkom se lipnja iz zatvora vratio Dario Kordić. Vjerujem da većina zna da je robijao zbog haške osude za poticanje, planiranje i organiziranje etničkog čišćenja u Lašvanskoj dolini, a to je po ratnom pravu jednako kao da je te zločine osobno počinio. Ne bih mu posvetio pažnju, niti bi mu na teološkom blogu bilo mjesta, unatoč njegovom duhovnjaštvu o kojem se po katoličkim kuloarima priča, no uz njega je već određeno vrijeme usko vezano i ime jednog domaćeg biskupa – Vlade Košića. Taj je biskup već ranije imao sumnjiva, s nacionalizmom usko povezana istupanja i hrvatskoj je javnost poznat najviše po tome. Ovaj je puta, čini se, prelio čašu dobre mjere i na dočeku Kordića u Zagrebu poljubio mu ruku i, da dugu priči skratim, prispodobio ga s, ni manje ni više, nego Isusom, o čemu su mnogi pametni ljudi pisali i ukazali na apsurd takve usporedbe.

Par dana kasnije, na spomendan sv. Antuna u Voloderu, na misi koju je pohodio i Dario Kordić, kojem čini se iznimno laska klesanje u božanstvo od strane biskupa Košića, nazvao ga je “hrvatskim mučenikom i haškim uznikom, koji je izdržao nepravednu kaznu i uspravna čela i čiste savjesti vratio se svojoj obitelji.” “Bogu smo zahvalni za njegovu slobodu i za njegovo svjedočanstvo vjere, nade i ljubavi. Neka ga Bog blagoslovi i neka mu dade snage da hrabro svjedoči istinu, usprkos podmetanjima”, poručio je biskup Košić.

A osvrnuvši se na komentare da kao biskup ne smije stati na stranu optuženoga za ratne zločine, Košić je naveo riječi Zdravka Tomca koji je rekao: “Biskup Vlado i ja smo kršćani, a kršćanima je dužnost štititi nevine!”. Košić je nastavio: “U tome ću ustrajati i to sam dužan jer sam uvjeren da je Dario lažno optužen i da je nevin robijao tolike godine, prinoseći tako žrtvu Bogu za svoj hrvatski narod.”

Zanimljiva je podvojenost kojim se pristupa haškim presudama od strane samozvanih domoljuba. Naime, presuda generalu Gotovini je dočekana potpuno ekstatično, nacionalnom se korpusu presuda savršeno poklopila s onime što su željeli i čemu su se nadali. Čini se da ta presuda nije bila podmetanje! Na presude osuđenim Srbima se također pljeskalo, no Hrvate, čini se, nitko ne smije optužiti. Unatoč tome što su parnice trajale godinama, što su iskorišteni svi mogući dokazi, što je Hrvatska pristala na uvjete rada haškog tribunala, dobar dio nacionalnog korpusa uporno odbija priznati odgovornost za zločine. Da, zločini tamo negdje postoje, jako su ružni i neponovili se, ali tko je odgovoran nitko ne zna. Nije Tuđman, nije Šušak, nije Ademi, nije Gotovina, nije Kordić. Nitko, pobogu, nije odgovoran, a kada se donese presuda svi se zgražavaju nad nepravdom. Nepravda suda ili naša nemogućnost suočavanja s vlastitim grijesima?

U toj pomutnji najglasniji i politički najviše pozicioniran je upravo biskup Košić. Nije na odmet reći da je kao mlad svećenik bio na prvoj liniji obrane, nadomak Petrinje i vjerojatno se nauživao straha od srpskog metka. Čini se da je to ostavilo traga na nježnu dušu nenaviklu na stres. Moderna psihologija postavlja jasne granice kod pitanja posttraumatskog stresa i godinama promatrajući Košićeve ispade ne mogu se oteti dojmu da se tu radi o sličnoj dijagnozi, što bi objasnilo mnogi biskupov ispad.

Kršćanima je zaista zadatak da štite nevine, no postavimo stvari na svoja mjesta. Tko je ovdje nevin? Haški sud je jasno rekao svoje. Godine rasprava i tisuće dokaza dali su krivca. To je bio Dario Kordić. Ukoliko to netko i ne vjeruje, a nosi društvenu odgovornost u obliku biskupskog autoriteta, morao bi mudrije izlagati o svojoj sumnji imavši na umu pravni legitimitet suda, žrtve i obitelji žrtava kojima je kazna osuđenika jedina, gotovo nikakva satisfakcija, i vjernike i ostale ljude koji se slažu sa sudom, a biskup im je duhovni pastir.

Boravivši par dana u Sarajevu susreo sam se s nekim hrvatskim intelektualcima iz Lašvanske doline i poslušao sam što oni imaju za reći o ovoj temi. Malo je reći da su revoltirani Kordićevom pojavom, beskrupuloznom ustrajavanju na vlastitoj nevinosti, a ponajviše licemjerštinom činjenice što nije sletio u Sarajevo, svoj matični glavni grad. Nasuprot tome sletio je u Zagreb, pa mu klicahu kao onomad Barabi, ako već prispodobljavamo evanđeoskim figurama. Vrlo je znakovit i linč aktivista koji je odlučio javno iznijeti svoje stavove. Dakle, ljudi koji su slavili Kordića su bili spremni ubiti neistomišljenika. Isti oni koji su s njim vjerojatno i ratovali, ili se barem šopali istom ideologijom i koji tvrde da je jako nevin sada, 25 godina nakon, otkidaju glavu neistomišljeniku. Nadasve nepovoljna činjenica po Kordićevu nevinost.

Prije par godina smijenjen je biskup porečko-pulski Ivan Milovan. Bila je to ekspresna akcija a potaknuta slučajem Dajla i novčanim i malverzacijama nekretninama. Crkva je veoma osjetljiva kada su u pitanju materijalna dobra. Možda je upravo slučaj Dajla ponajbolji primjer. Tu je i lokalni Robin Hood fra Šime Nimac kojeg se velikom brzinom dovelo u red. Financijski prijestupnici u Crkvi nemaju previše šansi. No, što je s prijestupnicima neke druge prirode?

Zašto je tako da kada jedan biskup apsolutno diskreditira Crkvu i kršćansku vjeru svojim riječima i postupcima u krajnje desničarskim manirima nikome u vrhu Crkve do toga nije stalo? Da nešto nije u redu sa stavom Košića jasno govori i činjenica da većina biskupa šute kao zaliveni. Da, vjerojatno svi misle slično Košiću, no nitko nije toliko netaktičan i neempatičan, nikome od njih nije nacionalna ideologija ispred čovjeka – barem u ovom slučaju. S pravom se pitam: nije li ovo kap koja je prelila čašu? Treba li biskupa Košića suspendirati službe ili barem javno opomenuti?

Mnogi to zahtijevaju, no iz katoličkih se krugova ne može čuti glasa, osim pojedinačnih, od službene Crkve odavno prekriženih ljudi. Katolički je intelektualac u potpunosti kompromitiran autoritetom crkvenih velikodostojnika i bilo kakvo talasanje bi moglo polučiti raznim konzekvencama. Primjerice, teolozi i vjeroučitelji ne smiju o ovakvim stvarima govoriti suprotno onome što crkveni vrh od njih očekuje, iako bi mnogi imali što za reći. Drugi slučaj bi mogao biti da dotični kritičar stanja izgubi dobar glas u svojoj crkvenoj zajednici, bude predmetom šikaniranja i ogovora. Iako zvuči trivijalno, mnogi katolici ne žele otvoreno govoriti upravo iz toga razloga. Ne treba im i ne žele takav vid neugodnosti.

No, unatoč ovako lošim vijestima, smatram da je krajnji čas da vjernici laici dignu svoj glas protiv kvazievanđeoskih, nacionalističkih malverzacija klera, osobito biskupa. Nisu oni Crkva – svi smo Crkva i naše je Bogom dano pravo izabrati si vođe koji će nam biti na ponos, a ne na sramotu, ili barem sugerirati njihovu smjenu. Želimo težiti Kristu, a ne antikristu i zbog toga je od esencijalne važnosti da vjernici laici preuzmu odgovornost i kažu što misle, jer danas jedan biskup beskrupulozno lomi trsku pravde obitelji žrtava mučki ubijenih, nevinih ljudi, što je na redu sutra bojim se i pomisliti. Krist donosi nadu i pomirenje, a naš velikodostojnik beznađe, škrgut zubi i mržnju. Mi nismo homogeno tijelo slijepih poslušnika, budala. Nismo lopta za napucavanje biskupa Košića, niti ikoga drugoga. Imamo svoje dostojanstvo koje ima svoj temelj u samome Bogu i grijeh je ne iskoristiti ga!

Izvor: Blog Vjetar, blog posvećen teologiji i crkvenim pitanjima