Pod nebom u Antiohiji

Kiša pada na mramorni kvadrat Trga.
Na spojevima svetih kocaka čudesni potoci vode: 
labirint.

Neznatno pomicanje zavjese na prozoru palače,
staračka ruka s prstenom i pod raščupanom obrvom
sivo oko, pogled uperen u vlažnu prazninu Trga
(između ploha čudesni postoci vode)
između stubova skriveni koraci – tamo su:

Dvojica, u tamnim plaštevima
nemirnim kao krila ptica pred poletanjem –

jedan pada polako
– bodež nestaje u tkanini
krik u kiši –
odsutno tonući u posljednji ljudski san
koji uvijek dolazi nakon gotovo nepodnošljivog čekanja

dok drugi ostaje nepomičan s usnama bez smješka
konačno sam

na pustom Trgu Tišine i Beznađa
pod srebrnim
antiohijskim nebom.

_________________

Ova je pjesma napisana 1989. godine; budući da je poklon, pjesnik je njenu sudbinu posve prepustio mojoj volji.
Nakon dvadeset i pet godina pomislio sam da je došlo vrijeme objave. (Romano Bolković).