Piše: Edit Glavurtić

Svake godine krajem lipnja, određenih dana i sati jave se žene koje ostatak godine miruju pritajene u skrovitom dijelu mene. Čekaju valjda da procvatu lipe i vrtovi, da život razvije zastave od krošanja i dubokog neba, pa ih ta ljepota probudi i prizove. 

Mlade su, nemaju još bore ni podočnjake, koža im je glatka i zategnuta, pa se ne vidi na prvu da su iznutra ugašene, uplašene i nesretne. Šapuću mi o ljetima punim teških, bolnih uspomena; tjeskobe, straha od budućnosti, razočaranja, svega što je ostalo daleko iza mene i o čemu uglavnom ne razmišljam.

Zato one pamte, i svakog me lipnja nježno podsjete. Gledam ih, onu trideset sedmogodišnju mene, i onu trideset dvogodišnju, i neke još mlađe, i svaku od njih bih najradije zagrlila. Svaki njihov strah, svaku suzu i neprospavanu noć, jer one su me korak po korak dopratile do mog Danas. Bez njih ne bih saznala kakva je svjetlost vedrog jutra, smijeh cijelim tijelom, i okus noći u kojima nisam plakala, nego ljubila.

Valjda je sve cijena jednog za drugo. Valjda jedno bez drugog i ne može postojati, kao neki vezani ulog. Smijuckam samoj sebi dok govorim „dobro je, curo draga, preživjela si“.To valjda znači u konačnici zavoljeti svoj život, i lice koje me gleda iz ogledala. Ta sigurnost da svoje iluzije, nedovršene snove i uzaludne potrage ne bih mijenjala ni sa čije druge.