Jasenovac i Jadovno dvije su najsramotnije povijesne ljage, kojima su se idioti zaluđeni nacifašizmom nabacili na hrvatski obraz, a „Crkva u Hrvata“ svih se prošlih 70 godina nije odrekla sramotne protuhrvatske uloge u podržavanju ustaške strahovlade i sukrivnje za neviđena zvjerstva nacifašističkih bolesnika. Nije se odrekla ni ogradila od Pavelićevog odličja „Red za zasluge – Velered sa zviezdom“ skorašnjem svecu Alojziju Stepincu

Piše: Marijan Vogrinec (e-novine)

Katolička crkva u Hrvatskoj još se jednom osramotila prošlog vikenda kad je riječ o ustaškim zločinima, ustaštvu i marionetskoj Endehaziji. Na komemoraciju na Šaranovoj jami u velebitskim vrletima nije poslala ni svećeničkog pripravnika! U Jasenovac, doduše, jest seoskog župnika, službujućeg najbliže strašnom ustaškom gubilištu, čime je zapravo iskazala kontinuitet 70-ogodišnjega prijezira prema nedužnim žrtvama i psihopatski inat „zločinačkoj, nenarodnoj“ vlasti SDP-ove koalicije. A s oltara biskupi prosiplju licemjerje o tome da je žrtva – žrtva, da nema vjeru ni naciju, da Isus propovijeda ljubav među svim ljudima, a Crkva evanđelje i ekumenizam! Malo sutra.

Tko zna koji već put u prošlih godinu i pol, biskupi udaraju sve žešći ritam agresivnog prodora klerikalizma u javni život hrvatskog društva. Osobito prednjače ideološki isukanim sabljama ratoborno nabrušeni križari Vlado Košić (Sisak), Valentin Pozaić (Zagreb), Mile Bogović (Gospić), Juraj Jezerinac (Zagreb), pa i sam kardinal Josip Bozanić. Bez ikakvih skrupula, pa i duhovničkog osjećaja za evanđeosku potku vjere koju posreduju, izravno i neizravno sudjeluju u svjetonazorskoj i političko-ideološkoj degradaciji Bijedne naše i svih njezinih građana. To ne može Crkvi ni kratkoročno donijeti ništa dobro, a kamoli „hrvatskom narodu“ (ultradesničarska sintagma za skupinu jedinki nacionalno filtrirane krvi? – op.a.) u čije ime djeluju. I to neovlašteno!

Čičak odglumio svećenika

Nitko se neće rasplakati zato što ličko-senjski biskup Mile Bogović ne želi poslati ni zvonara iz najzabitnijeg podvelebitskog zaseoka pomoliti se za poklane Srbe, Židove, Rome i antifašiste Hrvate u ustaškom logoru Jadovno. Zašto i bi kad je opsjednut drugim mislima: spomen-crkvom hrvatskih mučenika na pustopoljini s križem u stilizaciji mača i zajedničkom kosturnicom svih hrvatskih žrtava, „osim onih iz partizanskih grobova“. Po toj sablažnjivoj i duboko antikatoličkoj logici jednog visokog katoličkog prelata, iza kojega stoji cijela regimenta istomišljenika pod mitrama i u civilnim odorama političke ultradesnice – Hrvati ni u smrti nisu isti! Ni u porazima niti u pobjedama. Kako bi se onda vremešni ličko-senjski biskup molio za dušu komunista Milana Bakića Baje, brata velikog hrvatskog kipara svjetskoga glasa Vojina Bakića, kojega su ustaše ubile u Jadovnu!?

Hrvati za biskupa Bogovića nisu isti ni kada aktualna SDP-ova vlast podiže spomenik u Tupalama nedaleko od Sinca u Lici u spomen na 15 hrvatskih žrtava komunističkog zločina (1946.), pa se, u nedostatku svećenika, morao pomoliti predsjednik HHO-a Ivan Zvonimir Čičak. Svećenik po uvjerenju.

Najnoviji dokaz tomu da Katolička crkva nema isti odnos prema ustašama i partizanima, prema ubijenima ustaškom i partizanskom/komunističkom rukom, zadnja je komemoracija žrtvama ustaškog rasizma u njihovoj velebitskoj klaonici Jadovnom. Da sramota bude veća, na Šaranovoj su se jami pojavili nekakvi „lički i riječki hrvatski branitelji“ sa zastavom na kojoj je nacionalna šahovnica u stiliziranom ušatom U, pa u tv-kamere zahtijevali prebrojavanje kostiju žrtava jer se, navodno, „preuveličava njihov broj“. Da je, gospodo „branitelji“, samo jedan jedini nedužni civil zaklan ustaškom rukom i bačen u tu hudu jamu, zavrijedio bi spomenik, svijeću, sjećanje i molitvu!

„Ovdje je zlo počinjeno u ime tadašnje NDH, u ime vjere i nacije“, kazao je na komemoraciji predsjednik SNV-a i saborski zastupnik Milorad Pupovac. „Ovamo su ljudi dovođeni iz cijele NDH, od istoka do juga, iz cijele BiH… Mnogi od tih žrtava nisu ni znali da je rat počeo, da se vlast promijenila. A prvi susret s tom vlašću bili su logori Jadovno i Slano na Pagu. Neki su zloupotrijebili poslanje i misiju Crkve, ali do danas nismo čuli riječi kajanja za taj strašan grijeh. Četrdeset dvije tisuće ljudi prema podacima dr. Đure Zatezala, 70.000 ljudi prema procjenama dr. Ljube Bobana i oko 26.000 ljudi prema ustaškim popisima.“

Predsjednik Koordinacije Židovskih općina u RH Ognjen Kraus je, izvijestile su dnevne elektronske novine Lika online, „u nekoliko navrata istaknuo krivnju Katoličke crkve u Hrvatskoj koja se u II. svjetskom ratu na tlu NDH priklonila ustaškoj vlasti i na taj način podupirala zločine nad Srbima, Židovima, Romima i Hrvatima antifašistima“. Neposredno po oslobođenju zemlje od nacifašizma, raspadu kvislinške NDH i vjetru pod petama ustaških glavešina, Crkva je svim silama i vatikanskim vezama („štakorska staza“ svećenika Krunoslava Draganovića za izvlačenje ratnih zločinaca u Argentinu) ne samo spašavala još krvave ustaške mesare nego se i aktivno uključila u besmislenu križarsku vojnu radi rušenja vlasti utemeljene na partizanskim pobjedama.

To potvrđuju stotine zapisnika sa saslušanja uhićenih ustaških terorista i njihovih jataka u habitima. Nije bila rijetkost da su pojedini svećenici obnašali i vojne dužnosti u ustaškim postrojbama. Kako vjera i ubijanje idu zajedno i kakav mora biti Bog koji to dopušta, vrag će ga znati. Recimo, svećenik dr. Đuka Marić iz Đakova bio je zakleti ustaša i satnik po činu, a „proslavio se“ nizom zlodjela po Slavoniji. Uhićen je u Zagrebu, a u policijskom zapisniku od 9. siječnja 1946., koji Đuro Rebić citira u knjizi „Špijuni, diverzanti, teroristi“ (Zagreb, 1987.), navodi se njegovo očitovanje:

„Dok sam ilegalno boravio u Zagrebu odsjeo sam u nadbiskupskom dvoru. Tamo sam bio i u trenutku kada su organi vlasti tražili da uđu u moju sobu i kada je kanonik, dr Cvetan, rekao da je časna sestra odnijela ključ od te sobe. Kada su organi vlasti otišli, dr Cvetan me je uputio časnim sestrama sv. Križa u Vrhovac. Kod njih sam ostao pet dana, sve do mog neuspješnog polska u Trst.

Krimić u franjevačkom samostanu

Koncem rujna 1945. godine bio sam upozoren da se sklonim iz Zagreba, jer vlasti znaju da sam bio ustaški satnik, te bih mogao biti uhapšen. Ja sam stvorio odluku da odem iz Zagreba kolegi Franji Ljubetiću, župniku u Plješivici. Kad sam to ispričao biskupu Lanu (tadašnji pomoćnik nadbiskupa Stepinca – prim. aut.), on mi je dao dekret kojim me postavlja za pomoćnog župnika u Plješivici. Tamo sam ostao mjesec dana, ponovo se vratio u Zagreb i odsjeo u nadbiskupskom dvoru. Dok sam se nalazio u Plješivici posjetili su me Ivan Šalić, dr Ante Stanić, a jednom i nadbiskup Stepinac.“

U Nadbiskupskom dvoru skorašnjeg sveca Alojzija Stepinca, odlikovanog 1944. godine Pavelićevim „Redom za zasluge – Velered sa zviezdom“, našlo se 1945. (i kasnije) toplo gnijezdo, iće i piće, ne samo za rečenog ustaškog svećenika-satnika nego i za Ericha Lisaka, ustaškog pukovnika, Poglavnikovu desnu ruku i osobu od njegovog najvišeg povjerenja, te regimentu drugih likova iz ustaškog kvazidržavnog i vojnog stroja.

Vrhunski se krimić može napisati o tome kako su u franjevačkom samostanu (Kaptol 9) svećenik-ustaša Radoslav Glavaš, skupina fratara i gvardijan Krešimir Klemen, u tajnom dogovoru s najvišim vlastima tzv. NDH, skrivali „državno zlato“ nekoliko dana uoči ulaska partizana u Zagreb. Najprije u grobu ispod crkvenog oltara, a potom u podu ispod ispovjedaonice za gluhe. Nove vlasti ipak su ušle u trag i zaplijenile 36 sanduka zlata i dragocjenosti, koje su ustaše opljačkali svojim žrtvama Srbima, Židovima, Romima i Hrvatima antifašistima.

Skorašnji svetac Alojzije Stepinac, ako papa Franjo na vrijeme ne otkrije koga su mu podmetnuli za kanonizaciju, bio je na čelu Katoličke crkve u kritičnom razdoblju 1945.-nadalje kad je gusta svećenička mreža po cijeloj Hrvatskoj imala samo jednu zadaću: spasiti ustaštvo od prijetećeg zatiranja! Zato i ne treba čuditi današnji sentiment prema „dobrim starim ustaškim vremenima“ i naklonost prema bujajućem neoustašluku u europskoj Hrvatskoj! Sada bi prekrajali povijest i prali mozak djeci još u pelenama svojom „istinom“: Endehazija je bila suverena nacionalna država (s Državnim saborom koji se sastao jednom u sve četiri godine te improvizacije – op.a.), ustaše su bili hrvatski domoljubi i pobijedili su u Drugom svjetskom ratu; partizani su bili komunistički zločinci, krvnici „hrvatskog naroda“ i nisu bili pobjednici u ratu.

„Crkva u Hrvata“ svih se prošlih 70 godina nije odrekla svoje sramotne protuhrvatske uloge u podržavanju ustaške strahovlade i sukrivnje za neviđena zvjerstva nacifašističkih bolesnika. Zato njezin episkopat nedavno nije dopustio slaviti misu u crkvi sv. Marka na Griču, nasuprot nadbiskupskom Kaptolu, u znak sjećanja na svećenika Svetozara Ritiga, koji se proslavio u partizanima i zauzimao visoke dužnosti, a u toj je crkvi prethodno služio 24 godine.

Da je otišao u Pavelićev tjelesni zdrug ili makar za ispovjednika crnim legendama Crne legije Juri (Francetiću) i Bobanu (Rafaelu), a ne „nevjerničkim banditima u šumu“, svake godine bi ga sam cvijet „hrvatstva“ (a la Mladen Schwartz ili Josip Miljak, Ruža Tomašić i pomalo Tomislav Karamarko) masovno slavio na misama. U bazilici Presvetog Srca Isusovog u Palmotićevoj ulici, gdje je Kaptol 1990. na neodređeno vrijeme rezervirao oltar i propovjedaonicu za ustaškog Poglavnika ili čak u samoj zagrebačkoj Prvostolnici, gdje su molitve i toplina svijeća podareni osuđenom ratnom zločincu Dariju Kordiću.

Ali, nesretni Ritig, zaslužniji za Hrvate i Hrvatsku od cijele Stepinčeve nadbiskupije, na svoju i sreću vjere koju je ispovijedao, za „Crkvu u Hrvata“ nije do gležnja Paveliću i Kordiću iza kojih su autostrade leševa nedužnih ljudi i amazone krvi pod krunicama i raspelima HVO-a.

„Sveti oče, čuvaj NDH!“

Jasenovac i Jadovno dvije su najsramotnije povijesne ljage, kojima su se idioti zaluđeni nacifašizmom nabacili na hrvatski obraz, s kaptolskim blagoslovom! Ustaški poglavnik, pod čijim su katoličkim svjetonazorom počela neljudska zvjerstva genocidnih razmjera već drugog-trećeg dana nakon što je austrougarski vojskovođa Slavko Kvaternik proglasio 10. travnja 1941. godine tzv. NDH, odužio se Katoličkoj crkvi i odličjem nadbiskupu Stepincu. Svećeniku koji je oduševljeno pozdravio proglašenje NDH i prvi pohrlio na noge Poglavniku.

„Sveti oče!“ – pisao je tih „herojskih“ dana Rimskoj kuriji. „Vjerujući duboko u Božansko milosrđe i Božansku Providnost, čijim ste izabranim oruđem, preporučavamo Vašoj očinskoj brizi i Vašim molitvama našu Nezavisnu Državu Hrvatsku, smatrajući da time u isto vrijeme na najbolji način preporučavamo Svetu vjeru u mojoj domovini i na Balkanu!“ Kasnije Stepinčevo pismo ustaškom vođi s kritikom jasenovačkih krvoprolića valja uzeti u drukčijem kontekstu od onog koji već desetljećima obranaški navode nadbiskupovi svjetonazorski i političko-ideološki istomišljenici, On nije bio ni prosječno kršćanski zauzet za ljudsko dostojanstvo i istinske vjerske vrijednosti.

Jedan od ponajboljih poznavatelja i najžešćih kritičara deformacija Katoličke crkve i ustaštva in vivo, rođen u izvornoj ustaškoj obitelji koja se intimno družila s obitelji Pavelić u Argentini, teolog koji je katolicizam studirao kod današnjeg pape Franje, glavni urednik portala Autografa i publicist Drago Pilsel pisao je 2009. godine na istarskom portalu Ragionalu express:

„U Jasenovcu su 17. listopada 1942. ubijena šestorica slovenskih rimokatoličkih svećenika i jedan slovački, dakle, šest Slovenaca i jedan šleski Poljak. Pismo koje nadbiskup zagrebački 1943. godine upućuje ustaškom Poglavniku događa se u vrijeme kad se iz Zagreba deportiraju u smrt posljednji ostaci ostataka zagrebačke židovske zajednice. Iduće, 1944. godine, nadbiskup zagrebački biva odlikovan od ustaškog Poglavnika ‘Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom’ i to: ‘Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske’ – kako stoji u službenom glasilu NDH ‘Narodne novine’ (koincidencija ili ne, tek, službeno glasilo RH danas nosi isto ime, ne više Službeni list – op.a.) 1944. odredba o odlikovanju je izdana na prijedlog ustaškog Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja. Tog odlikovanja Rimokatolička crkva u Hrvatskoj se nikad nije odrekla, ili od njega ogradila. To je tvrda i žalosna činjenica.“ Doda li se tomu Stepinčeva uloga u prisilnom pokatoličenju Srba, Židova i muslimana, eto milijun razloga za njegovo proglašenje svecem!?

Takvim čudima – samo glede i u svezi omasovljenja vjerničkih redova silom pokrštenima! –  nisu bili dorasli ni sv. Marko Križevčanin, sv. Leopold Mandić, sv. Nikola Tavelić i sv. Ivan Trogirski zajedno. Oni su, recimo, tu i tamo skidali kljakave sa štaka, oduzete dizali na maratonske noge, slijepima podarili mikroskopski vid, gluhima dali čuti kad komarac prdne na kilometar iza planine… Papa Franjo uopće ne bi trebao dvojiti o izvornom svetačkom habitusu „mučenika kojega su komunisti najprije bacili na robiju, pa otrovali u krašićkom kućnom pritvoru i zatim mu spalili srce“!? Bude li proglašen svecem, a kako sada stvari stoje – bit će uskoro, neki su katolici u Hvatskoj već najavili da će se u tom slučaju odreći svoje vjere. Odriču se Boga koji želi imati sv. Alojzija pored sebe.

Drago Pilsel, kojem je dječji san nadzirao s velike fotografije iznad kinderbeta strogi Poglavnikov pogled, a ne normalni zečići, mice-mace ili medo Brundo, također je zapisao u rečenom mediju: „Istina veli da je Stepinac imao velikih poteškoća u osudi njemu odmah važne i od Boga stvorene NDH. Jer on reče ovako: NDH stvorena je Božjom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika (nacističke Njemačke i fašističke Italije – op.a.). Od osnutka Države (…) prošlo je kratko vrijeme (…) učinjena su djela, koja zadivljuju…’ (Nadbiskup Stepinac u članku ‘S nadom u bolju budućnost’, Katolički list, broj 32/1941.)“

Mnogi su povjesničari, osim šefa „novog HDZ-a“ Tomislava Karamarka (navodno, studirao 10 godina jednopredmetno-dvopredmetno neku rudarsku granu povijesti) i njegovih ultradesničarskih saveznika iz Crkve i građanstva (koji o povijesti ili nemaju pojma ili ju svjesno krivotvore), tvrde da je Stepinac bio opčinjen uspostavom Endehazije. Navode niz materijalnih dokaza. Pilsel također smatra da je skorašnji svetac „smatrao da je treba apsolutno podržavati bez obzira na rasistički karakter njenih temelja“. Bez obzira i na aktivno sudjelovanje ustaša u genocidu i Holokaustu.

„Nismo došli ovamo radi raspravljanja i polemiziranja“, kazao je kardinal Josip Bozanić u jasenovačkoj crkvi u rujnu 2009. godine. „Ne dolazimo iznijeti – premda to od nas neki i dalje traže – isprike, opravdanja, očitovanja ili neka politička stajališta. (…) Iako prepoznajemo grijeh onih koji su nedostojno nosili katoličko ime, Katolička crkva nikada u tome i takvim zločinima nije sudjelovala niti ih je podupirala.“ Ne samo da je izravno sudjelovala dijelom svog klera i vjernika u ustaškim zločinima, nego je činjenjem i nečinjenjem podržavala taj režim! Je li kardinal Bozanić čuo za krvavog fratra Filipovića Majstorovića, koji je u Jasenovcu virtuozno operirao srpska, židovska, romska i hrvatska antifašistička grla namjenski izrađenom kamom!?

Oltar na bleiburškom polju

Mogao se podrobnije informirati o tom „svetom čovjeku“ od njegovog klaoničkog zapovjednika „mesara Maksa“ (Luburića) dok ga Udba nije zatukla u Madridu ili od Maksovog nasljednika u Jasenovcu Dinka Šakića i njegove žene Nade, koji su 1990-ih slavodobitno, kao časni i zaslužni Hrvati, prešli granicu RH s ganc-novim Tuđmanovim putovnicama.

„Bozanić je u Jasenovcu rekao da se Katolička crkva glede ustaških zločina ni u čemu ne mora ispričavati“, komentirao je taj javni skandal Drago Pilsel. „Šamar je to papama koji su se ispričali, i to vrlo precizno, za zločine katolika, bilo kad i bilo gdje, posebno onih suradnika nacizma i sudionika Holokausta, istrebljenja židovskog naroda.“ Žrtvama ustaških zločina više ne može ništa značiti nikakva Bozanićeva isprika niti ikome treba isprika čovjeka, kojem takve riječi ne bi i zvirale iz srca i koji u njih ne bi iskreno vjerovao. Neka on i njegovi istomišljenici i dalje u širokom luku zaobilaze i Jasenovac i Jadovno jer, takvi kakvi jesu, tamo ni ne spadaju niti bi bili dobrodošli.

Njihov je oltar na bleiburškom polju, iako partizani na toj livadi nisu ustrijelili ni jednog koljača iz Jasenovca ili sa Šaranove jame. Vratili su milo za drago narednih dana i tjedana – s kamatama – onima koji su ih u ratu tretirali kao bandite bez ikakvih ljudskih prava. Međunarodne konvencije mačku o rep!? Partizana i bilo koga s njim u vezi moglo se zatući kao psa pokraj puta, zaklati im djecu u kolijevkama, ubiti roditelje, braću, sestre, spalili kuću… U divljim vremenima vrijede divlji zakoni, pa i osvete imaju svoje zašto i zato. Jalovo je naknadno pametovati.

Kaže bivši predsjednik RH Stjepan Mesić: „Mnogi s Bleiburga bili su krivi zbog ubijenih u Jasenovcu, ali ni jedan ubijeni u Jasenovcu nije bio kriv za smrt onih s Bleiburga“. Danas je to u Hrvatskoj bogohulna tvrdnja kao što je antifašizam hereza kojoj, uđe li uskoro ultradesnica u novu koalicijsku vlast, prijete lustracijske lomače oko kojih će raspomamljena neoinkvizicijska rulja urlati jeziv slogan: „Bog i Hrvati!“ Bude li tako, a valjda neće, raspamećenoj zemlji svakojakih raskola i podjela više ničiji bog ni vrag neće biti kadri pomoći.