Piše: Blažo Davidović

Ja sam star, ružan i nervozan, imam krizu srednjih godina umiksanu sa krizom identiteta. pa iskomiran jer mi je naprasno prekinut popodnevni odmor, trapavo obučem kineski šorc i šporke japanke koje nosim već četvrto ljeto. Politički iskusan, i sa istančanim osjećajem za crnogorsku naciju, izađem iz plavog salona i zabezeknuto gledam u neki crveni “Opel” iz kojeg izviruje dva para ženskih nogu. Parkiran tik uz svetu kotu 504. A muzika razbija. Dva popodne. Vozač kupuje u samoposluzi preko puta.
I to traje.
Treniram u sebi : nije glazba, muzika je, pitanje započni sa: “Oli jadna utišat to malo? ” Tablice podgoričke.
Pa ih lijepo zamolim.
– Ima l vlage, čiko?
A ja i slabo čujem. Ali, i ne vjerujem da sam to čuo.
– Molim?
– Ima l vlage, čiko?
Pa kakav je to vokabular? Kakve su to asocijacije spermastih curica iz jebene Podgorice? Kakva je to generacija? Kome one sugeriraju vlagu ispod vedra neba, i zbog čega, i kakvu?
Vratio sam se ljutit ispod oldrine i u sebi rekao: Dabogda ti mater bila vlažna!
A onda sam skontao da to i nije baš neka kletva. Moja Slovenka, draga susjeda Slavica, poziva me na kavu. Čekamo da voda uzavri.
– Teško vrijeme, neki pritisak – veli Slavica – klima se mijenja.
– Ajde daj kavu, am pak brzo, am pak hitro…
– A ujutro, rano ujutro, moj Miki palio brisače.
– Jel ? Zašto?
– Pa vlaga velika.
I meni se omakne:
– Pa šta ste danas zapeli sa vlagom?
– Molim?
Ušutim i gledam u magnoliju preko puta. I pravim se mrtav.
To je najbolje.