Drama u Jutarnjem: Kraj pontifikata Nine Pavića?

Urednikdana6 srpnja, 2014/Komentari zatvoreni

Piše: Denis Kuljiš (Žurnalisti)

“Suarez – urugvajski kanibal!” dere se zagrebački “Jutarnji list” na Facebook-profilu svog digitalnog rasadnika cum dječjeg vrtića, gdje progovara kao istinski postžurnalistički e-tabloid, umjesto da, kao u print-izdanju, neuvjerljivo moralizira i nepodnošljivo pontificira o politici kojoj, bez obzira na sve njene evolucije, vjerno služi zadnjih dvadeset godina. Kakav infantilni um tu reciklira bazičnu monokulturu vladina glasila što se glasa umjesto vlade kad se ona ne želi sama ili prva oglasiti, nego komentira glasine koje tim kanalom pušta?”Vlada ne želi komentirati glasine, koje se u posljednje vrijeme pojavljuju u javnosti”, glasi najčešće takav komentar, ”ali moramo primijetiti da…”Do sad se barem u Hrvatskoj sve znalo, iako se službeno ništa nije moglo dokazati niti napisati pod prijetnjom tužbe za klevetu po paragrafima najrestriktivnijeg europskog medijskog zakonodavstva. Znalo se tko glasine pušta, znalo se preko koga, i tko iza svega toga stoji, kao što se to u Srbiji poodavno ne zna, nego samo nagađa po birtijama. Sad se, evo, ni u Hrvatskoj više ništa pouzdano ne zna – nominalno, vlasnik EPH, izdavača “Jutarnjeg lista”, i dalje je Nino Pavić, moj nekadašnji partner, ali zapravo nije, jer više ne posjeduje niti jednu dionicu i nije jasno zašto mu portir dopušta da uđe u zgradu gdje se nalazi redakcija “Jutarnjeg” u Koranskoj ulici br. 2. Zgrada je pripala kreditoru, Hypo Banci, koja se namirila aranžmanom s novim vlasnikom cijelog biznisa, advokatom Marijanom Hanžekovićem, dok je deset posto preuzeo drugi advokat, drugi Marijan, Kostrenčić, koji je u tu kombinaciju istovario neku manju svotu. Kostrenčić pritom zastupa bivše njemačke Pavićeve partnere, koncern WAZ, koji nije mogao dočekati da se riješi posljednjeg djelića svog nekadašnjeg balkanskog poslovnog carstva. Izgradio ga je stari Erich Schumann, koji je umro prije sedam godina, pove razočaran i zapravo diskreditiran poslom koji je ovdje bio započeo…Ako predstečajna nagodba vrijedi, Pavić više ne postoji, što znači da se dao živ sahraniti i da će se od sad baviti nekim drugom poslom, ili da će se posve povući, što je svima nezamislivo, a najprije njemu samome, jer to znači da će barem petsto ljudi u gradi o njemu početi iznositi najrazličitije ocjene, podatke ili sjećanja. Ako ipak nagodba ne vrijedi, znači li to da EPH ide u stečaj, i kad će se to dogoditi? Ili je, zapravo, djelovanjem Linića, Milanovića, bivšeg i sadašnjeg kabineta, kreirana situacija o kojoj je pisao Voltaire? Voltaire, naime, prepričava priču o čudotvornom fratru kojemu je njegov opat naredio da ne tvori čuda kako ne bi sablažnjiva puk. Fratar je čedno poslušao, ali je popustio u revnosti kad je jedan subrat pao sa zvonika – zaustavio ga je u zraku i pošao upitati opata treba li redovnika pustiti da se skrha na portiku kako bi se omogućilo nesmetano djelovanje fizikalnih zakona, ili ga iz samilosti ipak valja spustiti nježno, tako da ne slomi vrat? Znači, treba li napraviti čudo, ili se uzdržati od blasfemije? Čini mi se da je i ovdje ista dilema na stolu, u prizivu kod šefa koji prima radnim danom od 12 do 16 u restoranu “Tač” na sljemenskim brežuljcima (cestom uz predsjednički perivoj prema Todorićevu, pa oštro u desno, do parkirališta gdje uvijek ima više rotacija nego u “Susretima treće vrste”).Sad je, dakle, postala nepronična i vlasnička struktura najveće hrvatske novinske kuće, jer se ovo poduzeće koje zagrebački list izdaje, beskonačno dugo nalazi u predstečajnom postupku, posve neproničnoj sudskoj proceduri što ju je osmislio strateg esdepeovske manijakalne ekonomske politike, Slavko Linić, koji je u međuvremenu i sam otišao u politički stečaj.

Valja napomenuti da je i riječki “Novi list” između stečaja i predstečaja, ni na nebu ni na zemlji, jer namještenici i njihovi politički pokrovitelji koji slučajno sačinjavaju hrvatsku vladu, odriču bilo kakvu pravnu težinu legalnoga vlasništva vlasniku te propale tvrtke. Novinari ultimativno zahtijevaju da im se hitno pronađe novi. Budući da više nema Linića, koji bi uvijek ulovio nekog Porcospina ili Fazana da preuzme tešku dužnost financijera slobodarskih kvarnerskih novina koje su skrbni uposlenici već više puta prodali raznim kupcima, ne zna se kome je zahtjev upravljen, što znači da će, vjerojatno, ostati neuslišen.

Stanje u dvije od tri hrvatske novinske kuće komplicira činjenica da će, propadne li koja od njih, svako novinsko izdavaštvo u Hrvatskoj postati protuzakonito. Zakon, naime, izričito zabranjuje koncentraciju veću od 40% prodanih naklada dnevnika u jednoj novinskoj kući. I tu glupu zakonsku normu donio je naravno, SDP, još u doba blagopočivšega Račana, zalaganjem njegova trezvenog ministra kulture Antuna Vujića. Zamijenila ga je ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, koja mu ni u čemu ne ustupa. Znači, propadne li jedan list, druga dva ne mogu nikad zadovoljiti zakonsku normu, jer dva kako god podijele tržište… To je sad elementarna aritmetika, da ne objašnjavam. Vujić je trebao slično regulirati prodaju alkoholnih pića – zabrani li se konzumacija ako prijepodnevna i popodnevna zajedno premašuju 80% ukupne – našlo bi se rješenje koje bi blagotvorno djelovalo na našu kulturnu politiku.

Jesu li ove neobične pojave sudbonosne za ukupnu političku i ekonomsku situaciju u Hrvatskoj? Nisu, osim što činjenica da se u novinama događa takav auzmeš, vodi u stanje kad više ni jedna vijest nije uvjerljiva ili važna, komentari su izlišni, a članci nepotrebni. Žurnalizam općenito ne reflektira stanje u društvu, dok je za najgoreg tuđmanizma ipak sve pisalo u novinama. Sad nema odgovora, ali, što je još gore, nema ni pitanja. To propadanje dovelo je do opće moronizacije profesije koja se svela na sindikalno i političko umreživanje za spasavanje egzistencije. Jedine članke o Hrvatskoj vrijedne spomena donose danas “Financial Times” i ”Franfurter Allgemaine Zeintung”. Nekoć je, u herojsko doba žute štampe, kod mene u “Globus”, dok sam bio suvlasnik i glavni urednik toga lista koji se prodovao tek nešto lošije od “Guardiana”, dolazio suvlasnik, politički urednik i bog FAZ-a, Johann Georg Reissmueller, pa je kod nas imao i svoju sobu, jer je ovdje, uz našu pomoć, studirao hrvatski slučaj… Mogli smo mu pomoći ne stoga što smo dobro govorili njemački, nego zato što je on perfektno znao hrvatski, odnosno srpski (kao i svi ostali njemački najvažniji vanjskopolitički novinari, redovni gosti, primjerice Carl Gustaf Stroehm iz “Die Welta” ili Viktor Meier, dopisnik “Cirherice”, ”Neu Zuercher Zeitunga”).

I dok smo bili objekt ratne politike, bili smo, dakle, subjekt u profilaciji njene percepcije, kako ovdje u Zagrebu, tako i u Beogradu, gdje su istu ulogu odigrali Veran Matić i njegov pogon b.92. Hrvatska ”žuta štampa”, u stvari vitalni nezavisni popularni tisak, koji su zavisni državni mediji i marionete državne politike ozloglasili (uz pomoć zavidljivaca među ektremistima kvaziljevice) proizvela je epohalni efekt u politici i biznisu, gdje je i danas sve populirano profesionalcima koji su prošli tu školu. No, na koncu, sav taj potencijal Pavić je, figurativno, uložio u konjunkturne špekulacije na developerskom tržištu i – kako se danas vidi – propao, te ostao bez gaća. No on je uvijek bio kockar, sjećam se kad je polog za stan odnio u kazino u Velden, i poslije stanovao u iznajmljenom, Pukijevom stanu, pa ga je čak – preko mene – pokušao prodati Maroju Mihoviloviću, s tim da Puki i Maroje tada nisu poznavali Pavića, a ja nisam znao da stan nije njegov. Tipično. No o tome više u nekim budućim instancama ove sage, koju se ne isplati razvijati kao roman, ili publicistiku, jer to vidim prije svega kao štof za scenarij. Televizijski? Ili filmski? Rizik je, naravno, što HAVC, državni filmski kolhoz koji vodi Hrvoje Hribar, preferira scenarističku obradu ljudi usredotočenih na “malog čovjeka”, a ove su im velegradske teme i moderni ljudi odiozni, pa bi sve moralo završiti kao tipično djelce u domaćoj produkciji, što je sudbina gora od smrti. Čak ni Pavić ne zaslužuje da se o njemu snimi jedan hrvatski film.