Piše: Svetozar Nilović Tozo

I treći put me posao/prijateljsvo dovelo u Švicarsku. Počelo je sve s starim kompjuterima i malim muzejem, kakvih je u međuvremenu niknulo širom svijeta kao i pekara po Rijeci. Ima već koja godina kad se od neformalnog e-maila, upućenog sličnom muzeju u Lausanne i njegovom osnivaču Yvesu Bologniniju pretvorilo u prijateljstvo koje rezultira obostarnim posjećivanjem, kako na prijateljskoj osnovi tako i na, nazovimo je poslovnoj. I njegov muzej, koji je smješten na kampustu EPFL u Lausanne iste brige muče kao i ovaj naš. Kronična besparica i nerazumijavanje institucija …ali ipak puno lakše nego što se može tu kod nas. Pamtim i riječi kad je prvi put dolazio u Hrvatsku na ljetovanje da nije bilo Peek&Poka da vjerojatno nikad ne bi išli u Hrvatsku na ljetovanje. Ove godine dolaze treći put.

Ima nešto u ovoj „divljni“ koja privlači civilizirani svijet. Da ne pretvorim ovo u nekakve samohvalospjeve ni hvalospjeve, slobodno mogu reći da nije bilo ni njega da bi o Švicarskoj samo čitao na internetu i i znao da su njeni zaštitni znakovi: banke, satovi, čokolada, švicarski nožić i pas bernardinac. …. i naravno crveni križ i da su bili neutralni i sve to skupa začinjeno stambenim kreditom u, naravno – švicarcima. Kakva je zaista zamlja koja slovi za zemlju u kojoj je najbolje i njugodnije živjeti? Laički rečeno – sjajna i najugodnije za žvijeti su preblage riječi. Ona je i više od toga. Ok, možda je sad ovo oduševljenje jedne osobe koja dolazi iz kompletno nesređene zemlje, koja i 20 godina kasnije ne zna što sa sobom i najvažnije kako sa sobom. I naravno da je ovo dosta subjektivno mišljenje jer ne živim tamo i da sam više to doživio kroz oči turista nego stanovnika jednog od tri kantona.

„E, što misliš da je tamo kao tu? Pa tamo se radi?“ – Ovo smo vjerojatno čuli po tko zna koliko puta. Ajde da vidimo kako se tamo radi. Dakle, radi se 8 sati na dan, radni tjedan je 40 sati s tenzijom smanjivanja radnog tjedna. Subota je neradna, i gle čuda – nedjelja isto. Pod tim „neradna“ mislim na sve (osim na službe koje su tu da održavaju sistem). Dakle, blagajnice (na koje smo svi tako slabi kad ih vidimo u „kockastim“ dresovima) – nedjeljom ne rade. Da vidimo što je s drugim „institucijama“ – pojedini privatni dućani mogu ostati otvoreni i do 20:00 iza toga – ključ u bravu. Muzeji, galerije rade do 18:00! Kafići i ostale slične instutcije, koji preko dana zjape prazni do 22:00. Naravno da su tu i prekovremeni radni sati koji se, za razliku od naših „neradničkih“ prekovremenih – dobro plaćaju. I sad usporedimo sa našom zemljom u kojoj se „ništa ne radi“? Urbani mit koji novopečni hrvatski „oligarsi“ guraju a da pri tom, za razliku od „neradničke“ Švicarske – ne plaćaju radnike ili ih guraju na minimalac. Ok, dosta ekonmije da vidimo što sve Švicarska nudi nijemom promatraču i glupom turistu.

Lausanne – grad veličine Rijeke, dom je za 120.000 stanovnika, smještena na obalama ženevskog jezera (Lac Leman) i dom velikog muzeja posvećenog olimpijskim igrama. Do samog muzeja smještenog na obali jezera vode stepenice sa ugravirianim imenima svih sportaša koji su od prvih modernih igara do ovih zadnjih zapalili olimpijski plamen. Na jednoj od stepenica i Sanda Dubravčić, Sarajevo, 1984. Osim muzeja Lausanne je (osim po gastarbajterima) također i dom velikog studentskog kamusa EPFL, utemeljenog 1853. godine (École polytechnique fédérale de Lausanne) u čijem središtu dominira impresivna Rolex dvorana vrlo blizu samog muzeja Bolo. EPFL s godišnjim budžetom preko 800 milijuna franaka ima za krajnji cilj postati najveći sveučilišni centar u Europi.

Yverdon – još jedan grad , točnije gradić sa 30 000 stanovnika smješten na obalama jezera Neuchatel. Centrom dominira stari dvorac iz 1536. godine i glavna ulica sa mnogobrojnim dućanima autentičnih domaćih čokolada i naravno – sireva. Osim samog centra, na samom ulazu u pješačku zonu smješten je, po meni najljepši muzej i galerija Maison d’Ailleurs u potpunosti posvećen znanstvenoj fantastici, utopiji/distopiji, Julesu Vernu a osim muzejskog djela tu je i galerija u kojoj se održavaju prigodne izložbe. Pred koju godinu imao sam u ovom muzeju i prvi susret sa „steampunkom“ u kojem je bila izložba radova belgijskog umjetnika Stephanea Halleuxa. (https://www.facebook.com/media/set/?set=a.10150460322541265.423607.105234266264&type=3).

Ove godine Stephane Halleux je i dobitnik Oscara za animirani film „Mr. Hublot“ (http://www.youtube.com/watch?v=v7tePzejS_w). I što me ponovno dovelo u ovaj sjajan muzej čiji je utemeljitelj Pierre Versins (1923 – 2001), strastveni kolekcionar svega na temu znanosti, fikcije, utopije, distopije? Kolekcija stripova s kojom raspolaže ovaj muzej je impresivna i poslužila je kao trenutno postavljena izložba na temu superheroja „Superman, Batman and Co…mics!“ (galerija) i naravno – opet sam ostao odušeljven s predbilježbom za „evo me opet“. Marc Attalah trenutni gazda svega i kava s njim u društvu šlag je na torti posjetu Yverdonu s ciljem „radimo zajedno dalje“

Geneva – Kako mi je Geneva ostala kao klincu urezana u sjećanje? Oni malo stariji sjećaju se one točkaste najave za dnevnik TV Beograd i kad bi završiila pojavila bi se teta spikerica i iza nje, negdje u kutu slika fontane i naravno – „vesti iz Ženeve“ (http://www.youtube.com/watch?v=9MRXTy47w1Q). Prepoznatljiva fontana svojevrsni je zaštitini znak Geneve poput Kipa slobode u New Yorku ili Eiffelovog tornja u Parizu. Fontana The Jet d’Eau puštena je u pogon 1886. godine i do onda se pojavljuje kao naslovna špica u svim televizijskim dnevnicima svijeta. Geneva – grad Crvenog križa a i manje znano da Genevu zovu „Rimom“ – protestantizma, da Geneovu krasi i najduža 120 metarska drvena klupa na svijetu i da je najveći gradski praznik 12.12. „L’Escalade“ koji se obilježava na sjećanje na opsadu Geneve 12.12..1602. godine kad su ljubomorni francuzi iz obližnjeg Annecyija htjeli uhvatiti Genevu na spavanju i pripojiti je Francuskoj. Kao i sada, tako su i onda francuzi dobili po „piksli“. A kad je već spomenut, sad je na redu i

Annecy (Francuska) – gradić s oko 60.000 stanovnika, udaljen od Geneve tek kao Crivkenica od Rijeke. Bila je to ljubav na prvi pogled. Srenjovjekovni gradić u čijem centru dominira stari dvorac koji datira iz 12. stoljeća i čija je prvobitna namjerna bila rezidencija Lorda Annecyija da bi kroz povijest postala i kaznionica. Ne znam kako objasniti i dočarati gradić koji je u potpunosti posvećen turizmu, čije trgovine obiluju lokanim proizvodima, restoranima i suvenirnicama i u isto vrijeme hodajući centrom osjetiti duh srednjeg vijeka, kuge, mučenja …
Annecy je bio i grad kandidat za Zimske olimpijske igre 2018. godine a posebno za ovu priliku našao sam se u jednom sjedištu – trenutno jedne od napoznatijih softwerskih kompanija Ubisoftu čije je jedno od sjedišta upravo u ovom sjajnom gradu. Zašto Ubisoft – franšiza Assassin’s Creed trenutno je napoznatija i najpopularnija igra za igraće konzole a svoju filmsku ekranizaciju, doživjet će tijekom 2015. godine. Šuška se iz dobro obaviještenih izvora, da je glavna uloga glavnog ubojice kojeg navigamo kontrolerima svojih igraćih konzola, pripala Michaelu Fassbenderu.

Gruyere ili po naški Grujičići – povijest ovog sela datira još iz vremena rimskog doba, a svoj procvat doživljava u srenjem vijeku. Doslovno selo sa 2000 stanovnika, meka je zaljubenika u poznati sir Gruyere i hodočaščenja, nedavno preminulom H.R. Gigeru ocu Aliena i po mnogima bizarnog umjetnika čiji se muzej nalazi upravo u ovom selu tj. gradiću.Kad se noć spusti nad ovim gradio i još ako se tu nađe i magla možemo samo očekivati da se odnekud pojavi bezglavi konjanik koji juriša prema nama željan dekapitacije – sasvim logično zašto je ovo mjesto HR Giger odabrao za svoje prebivalište ali i, nažalost – počivalište. Guyer – grad Aliena i sira, a kad smo kod sira, vrijedi spomenuti i …

Broc – mjesto udaljeno tek koji kilometar od Gruyera mjesto je gdje Willy Wonka zaista živi. tj. živio je ali se nije zvao Wonka nego François-Louis Cailler „otac“ brenda – švicarska čokolada. Danas je stara tvornica u vlasništvu mega omražene kompanije Neslte. Sve pada u vodu kad je tu čokolada i još pogotovo njena povijest. U sklopu tvornice je predivan muzej kroz koji nas vodi „umjetni“ kustos, govori nam o povijesti čokolade i „paklu“ koji je čokolada doživljavala od strane Crkve (usput – bila je i zabranjivanja a neki su završili i na lomači) pa sve do razgleda pogona sa neizostavnom degustacijom (čitaj: prejedanjem) milijardu vrsta čokolada, lješnjaka, kakaovca i ostalih divota.

Interlaken – između dva jezera smjestio se u njemačkom kantonu gradić Interlaken. Ako je gdje Heidi živjela onda je to tamo.Intelaken također „krasi“ zatvoreni „Svijet misterija“ Ericha von Danikena ali i startna pozicija za „Jungfraujoch“ planinski vrh u kojem je osim turističke atrakcija, smiješten i znanstveni opservatoriji za sunce, zagađenje i sve ono na što ne obraćamo pažnju. Prugu je daleke 1894. započeo industrijalac Adolf Guyer-Zeller i zavšrena je 1912. godine. Po čemu je specifična? Zato što je to pruga na najvišoj nadmorskoj visini u Europi. Iz Intelakena kreće se na put prema oblacima svakih pola sata, običnim vlakom. Iako smo takve nekad „zvali“ kokošarima današnji najmoderniji HŽ vagon nije ni sjena ovom „kokošaru“ koji nas je odveo do prvog presjedanja u Lauterbrunnen. Prvo što u Lauterbrunnenu prmjećujem je ne svakidašnja pruga koja osim dvije standardne tračnice ima i nazbuljenu srednju šinu. Razlog postojanja srednje nazubljene šine – vlak se uspinje vrlo strmo, ponekad i pod kutem od 60 stupnjeva da bi nas doveo na mjesto Kleine Scheidegg na 2061 metar nadmorske visine. Slijeduje još jedno presjedanje i vožnja sa „nazubljenim srednjakom“ doslovno kroz planinu i uspinjanje na 3500 metara u zemlju vječnog snijega.

Zadnja stanica Jungfraujoch, unutar planine i uspinjanje još koji metar do znanstveno-turističkog opservatorija zvanog „Sfinga“.Veliko zdanje s čijeg vrha je zaista pogled, malo je reći spektaularan, gdje bi čovjek zaista mogao ostati cijeli život odvojen od civilizacije. Glavna i odgvorna za znanstveni dio i ujedno naš domaćin je belgijska fizičarka dr. Ginette Roland koja se već 57 godina nalazi „gore među oblacima“ s povremenim odlaskom u Liege. Znate li gdje je otkrivena činjenica o štetnosti freona na ozonski omotač? Upravo tu! Znanstveni dio, u kojem obični turisti nemaju ulaz (hvala hvala Yves i Ginette) sadrži sobe, radionice, laboratorije, kuhinje, ostavu, zalihe i sve to potkrijepljeno najljepšim pogledom na svijetu.U sklopu cijelog kompleksa je i ledena palača – vjerojatno najveća ali i najbolja atrakcija, u kompletnosti izdubljena u glečeru.

Dobro ohlađen vratio se nazad u ovu žabokrečinu!