Piše: Stveo Basara

Znaš da često razmišljam kako je nekad dobro bilo, kada baš ništa na ovom svijetu nisam imao sem ove lude glavurine koja mi sada preteže od silnoga mozganja, preturanja osjećaja, kao nekih starih, izgužvanih majica, zaboravljenih na dnu ormara, moga života. Svega sam se sjetio, čak i onih muklih dana kada je umjesto električne sijalice gorila ona improvizovana lampa, luča takozvana, napravljena u francuskoj konzervi govedine koja užasno smrdi na sapun, kao da je u deterdžentu bila usoljena. Komad pertle, stručno ufitiljen, plivao bi na površini nekoga lošeg jestivog ulja, a luča bi davala onaj slabi sjaj, uz koji bi se samo razaznavali likovi u prostoriji, pojačavajući intezitet s vremena na vrijeme, da bi se pri svakom dašku promaje gušila poput astmatičnog penzionera negdje pored ceste, gubeći se nepovratno u beskonačnu noć. Sjedili bi blizu peći, vatra bi pucketala, slabo bi odzvanjala nagorena drva, udarajući o željezne rešetke, upozaravala nas da je vrijeme za drugi svježi naramak drva. Odlazio bih tada u noć bez kaputa goluždrav. Povijene šije grabio bih cjepanice, trpao ih i zadihano zastajao pored prozora, zadivljen tvojim likom što je stajao prikovan sjajom luče, kao neka zalutala barokna, živa slika. Povijala bi umorni vrat, vrtila pramen svoje kose poigravajući se dimom luče, negodujući zbog mirisa dima i ulja, gledala prema vratima, očekujući moj dolazak.

Prošla je vječnost od tada. Sve je izblijedjelo: čak i one psovke i proklinjanja koji su tada pristajali uz sumoran život, sada su poput kakvog opakog virusa evoluirali, zastranili, otišli na policu prošlosti. Renovirana unutrašnjost muzeja, vlastitog sjećanja, skupocjena kutija sa tamnom podlogom, od nekog svilenkastog, inozemnog materijala. Pravilna svjetlost daje mu onaj sjaj patine i starog, već skoro drugačijeg osjećaja, punog čežnje, nekog naboja koji izvlači čudnu erotičnost i na mahove zaiskri gotovo romantično, prkoseći i lomeći odavno zaboravljena mišljenja o svemu što je nekad, tada, bilo. Ne mogu da vjerujem da sam sve prevrnuo, da sam život proveo u zabludi, da je užareni, gladni, izmučeni um obmanuo komad mene, prisilio me da mrzim tada, da bih ih sada sa čežnjom očajnički grlio. Obmanut vlastitim rezonom, intelektom zaveden, protraćeno, ugašeno smršala čula nisu osjećala tada, da bi se probudila sada, nakon desetljeća. Jesam li žedan prešao preko potoka, jesam li spavao dok su ostali vodu pili? Jesmo li kao vrsta zastranili ili sam to samo ja? Eto, sjedim zadihan sada, na šestom spratu zgrade. Oba lifta u kvaru. Rukopis balkanske scenografije, nažalost pozornica neke daleke, promrzle, napredne, zapadne zemlje. Bespomoćno pokušavam povratiti snagu u mojim drhatavim nogama, pronaći onu izgubljenu čeličnu, žilavu kondiciju, zaboraviti artritis i godine, zarad ponovnog zaborava. Je li ovo znoj na mom čelu ili izlazi zaboravljena prošlost i mami me onim nekim sada nostalgičnim, olujnim vremenom? Ne preostaje mi ništa nego da pustim da me omađijaju sada još jednom do kraja.

Odavno mi paradajz ne miriše kao nekad, više liči onoj plastičnoj igrački moje kćerke koju mi ona ponekad kroz igru ponudi. Sada je mnogo lakše ili mi se tako samo priviđa. Tko je poslije ovog napada osjećaja zaborava siguran? Puno sam omekšao, čak i mali trbuščić imam. Ne hodam puno. Ne kao nekad. Satima, beskonačno dugo, dok ne zanijemim. Napregnut stvarima, kao dalmatinski tovar. Za malo sreće, par sati. Jedan zagrljaj, stisak ruke, nespretan, očajnički poljubac. Pa opet samrtnički rastanak, uvijek kao poslijednji put. Samo se sjetim i ne mogu da ne kažem: lijepo je. Kupanje bez svjetla, u dvoje, u hladnom kupatilu, tuširanje lončićem, pranje kose u dvoje. Zašto je sve romantično i lijepo sada? Da li moj razum igra opasnu spletku ili sam posve zastranio pod uticajem godina, iskustva, kao rđom nagrižen stari bicikl što samo škripi, ali i dalje vozi i vozi? Sjetih se svih onih licemjera i hulja što isplivaše kao govna na povšinu sa muljom nošeni u nevremenu i vilajetu tog doba. Sjetih se i pomislih da bi im se možda trebao zahvaliti, jer za sve one naše trenutke i momente sreće bez njihovog uticaja sada gotovo siguran, nikad preživljene.

Evo, nadomak sam našeg stana, omađijana mutna oka prepustit ću se lagodnosti našeg doma i neka nekad bude život moj, život sada.