Piše: Darko Milošić

Naslov knjige Roba RiemenaPlemstvo duha – zaboravljeni ideal (TIMpress, 2010.) zvuči obećavajuće; podnaslov još i više. Nešto u stilu: vratimo se pravim vrijednostima. I zaista, Rob Riemen (1962.), utemeljitelj Instituta Nexus, centra za intelektualna promišljanja i poticanje kulturalne i filozofske rasprave, ujedno i urednik časopisaNexus, zalaže se upravo za ‟klasične humanističke vrijednosti, sadržane u razvoju ljudske duše, u neprestanoj potrazi za istinom, u hrabrosti da i sami budemo mudri‟. Tko danas ohrabruje ljude da budu mudri, govori o razvoju duše i o traganju za istinom – premda zvuči prilično naivno – zaslužuje da ga se čita i čuje; čitate li ili slušate iz dana u dan samo i isključivo reklame i političare sigurno nećetepostati mudri, nećete postati bolji čovjek i nećete početi spoznavati istinu. Odnosno, protratit ćete život. Ako pak netko misli da živimo u gadna vremena – što nije netočno – pa se nema vremena za mudrost i istinu i to neko razmišljanje, neka se ne zavarava: vremena su uglavnom uvijek manje ili više gadna. Ili su svakako tegobna za one pojedince koji se trse oko spomenutih ‟klasičnih humanističkih vrijednosti‟, poput Spinoze, kojega je židovska zajednica u Amsterdamu ekskomunicirala jer je, eto, odlučio razmišljati svojom glavom, jer je odlučio biti slobodan od ‟bogatstva, počasti i čulnih užitaka‟ e da bi mogao napisati Teologijsko-političku raspravu ‟koja sadrži neka razlaganja u kojima se pokazuje da ne samo da se sloboda filozofiranja može dopustiti bez štete po pobožnost i mir u državi, nego da ona ne može biti ukinuta, a da zajedno s njom ne budu u državi dokrajčeni mir i pobožnost‟. Riemen o Spinozi zaključuje: ‟Bit slobode, poučava nas, nije ništa drugo nego ljudsko dostojanstvo sâmo. Samo onaj tko se odazove na čovjekov poziv da bude čovjekom, tko ne dopušta da njime zavladaju užici, bogatstvo, častoljublje, moć i strah, već usvoji trajno, istinsko dobro i pusti da ga vode sloboda i istina, taj je stekao slobodu duha i poznaje istinsku slobodu‟. Što, dakako, nije lak zadatak ni u gadnim ni u najboljim vremenima. Ali taj zadatak je zadan svakome od nas.

Nije lako bilo ni Thomasu Mannu dok su mladići u smeđim košuljama razbijali izloge trgovina njemačkih Židova i palili krjesove na kojima su gorjele i Spinozine knjige. Godine 1922. desni radikali ubili su na ulici ministra u Weimarskoj Republici, Rathenaua; Mann je održao govor u kojem se založio za demokraciju, kulturu i republiku. Još je više hrabrosti bilo potrebno da se čovjek suprotstavi 1930., nakon prvog velikog izbornog uspjeha nacističke stranke. Mann ‟sada govori o političkim događajima u svojoj zemlji. Naglašava kako je u okružju idoliziranja tehnike, sporta, filmskih zvijezda i dojmljivih brojki, napravljeno mjesta za ‘politiku u grotesknome stilu, s pretenzijama Vojske spasa, masovnom histerijom, cirkuskom galamom, alelujama i poput nekog primitivnog plemena monotonim ponavljanjem poklika, tako dugo dok svima ne počinje izbijati pjena na usta. Fanatizam postaje načelo izbavljenja, entuzijazam epileptička ekstaza, politika opijum za mase Trećeg Reicha ili proleterska eshatologija, dok razum skriva svoje lice’… Za Thomasa Manna je očito što je krajnji cilj te vjere: uništenje istine. Naime, totalitarizam može opstati jedino zahvaljujući lažima i nasilju‟.

Nije lako bilo Sokratu kad je čuo da je kriv jer ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država, uvodi nova božanstva i kvari mladež. Tužitelji traže smrtnu kaznu. ‟Sokrat ima samo jedan cilj: sijanje sumnje u mudrost autoritetâ; sumnje u dobre običaje iz vremena naših predaka; sumnje u to što bi ljudi trebali učiniti sa svojim životom. Ljudi postaju nesigurni, a vremena su ionako već teška.‟ (Vidite? I u 5. stoljeću prije Krista vremena su bila teška.) A čovjek je samo volio razgovarati i postavljati potpitanja: što je pravednost, što je hrabrost, što je istina, što je pobožnost? ‟Na sramotan način ismijavajući naše vrijednosti, autoritete, naš društveni položaj i ugled, Sokrat pomaže neprijateljima ovog grada‟, nastavljaju tužitelji, što nailazi na opće odobravanje; Sokrat se mnogima zamjerio tjerajući ih da, eto, razmišljaju, da preispitaju svoje stavove i općeprihvaćena uvjerenja o svijetu, ljudima i bogovima. To je, dakako, uvijek riskantno, ići manje utabanom stazom, putem kojim se rjeđe ide, zadržati i u odrasloj dobi sposobnost da se poput djeteta uvijek i iznova postavlja pitanje,ali, zašto?…

Sokrat započinje svoju obranu: ‟Nikad nisam težio ni slavi ni moći. Novca nemam… ne posjedujem božansku mudrost niti navješćujem neku vjeru. Otkuda onda sva ta mržnja, klevetanje i zavist… U čemu je krivnja života posvećenog ljudskoj mudrosti?‟

Pa, ljudi poput Sokrata su problem jer su nepotkupljivi, jer ih ne zanima ‟karijera‟, nije im bitno tko što o njima misli niti žele nekoga pridobiti na svoju stranu. A opet gnjave postavljajući, i to da stvar bude gora, tako prokleto ljubazno, sva ona nezgodna pitanja zbog kojih se naposljetku čovjek osjeća kao da nešto nije u redu s njegovim sitnim ili, hajde, dobro, ne baš tako sitnim muljažama, ili s njegovim pogledom na svijet, s njegovim ‟mišljenjem‟, na koje on, je li, ima svoje demokratsko ‟pravo‟… Danas, kao i u Sokratovo doba, svatko ima svoje ‟mišljenje‟, i nikome više ne pada na pamet da to ‟mišljenje‟ može biti – i vrlo često jest – posve u neskladu s pravim stanjem stvari, s istinom. Ako je nečije ‟mišljenje‟ da je Pedeset nijansi sive vrhunsko djelo, a da jeČarobna gora davež, on na to svoje ‟mišljenje‟ ima svoje ‟pravo‟, i ako mu pokušate ukazati da Mozart ipak ima veću umjetničku vrijednost od Britney Spears, i da će o svijetu i čovjeku više naučiti čitajući Braću Karamazove nego gledajući Glup i gluplji, optužit će vas da mu ugrožavate ‟pravo‟ na ‟mišljenje‟. A drugačije ‟mišljenje‟, jasno, valja tolerirati. Da bi reč rekel.

Nego, Sokrat. ‟Moji se tužitelji pozivaju na svoju vjeru u bogove, no ja vas pitam: koliko je pobožan onaj koji zna sve o bogovima – neću pitati kako – i pokorno izvršava sve obrede, ali mrzi svoje bližnje? … Zato što smo mi ljudi, a ne bogovi, nitko od nas ne može u potpunosti spoznati istinu pa je stoga moramo stalno iznova tražiti, svakog dana ponovno, i na što god nailazili zapitati se: je li to istinito ili nije? Je li ovo vrijedno ili bezvrijedno. Doprinosi li ovo našem ljudskom dostojanstvu ili nam ga oduzima? … Ja već odavna izabrah odanost potrazi za istinom i radije ću trpjeti nepravdu nego je sam počiniti… Stoga, i da mi svi sada kažete, ‘Sokrate, sada te puštamo, ali doista pod tom pogodbom da se ne baviš više tim istraživanjem i filozofijom…’…rekao bih vam, ‘Ja vas, ljudi Atenjani, grlim i ljubim, ali ću radije poslušati boga nego vas; i dokle god u meni ima daha i snage zaista se neću prestati baviti filozofijom i nagovarati vas i dokazivati…: ‘Predobri moj čovječe, Atenjanin si…, a nije te stid brinuti se za blago, kako ćeš ga što više imati, i k tomu za slavu i čast, a za razbor, za istinu i dušu, da bude što bolja, ne brineš i ne mariš? … Jer ja obilazim okolo ne radeći ništa drugo nego nagovarajući mlađe i starije među vama neka se tako silno ne brinu za tijelo i za blago kao za dušu, da bude što bolja… Prema tome… ljudi Atenjani… pustili me ili ne pustili, ja neću raditi drugo niti ako moram više puta umrijeti!‟

Godinu dana kasnije ispija kukutu, odbijajući pobjeći iz grada.

Gadna vremena ne smiju nam biti izgovor. Nitko od nas nije ni Spinoza, ni Mann niti Sokrat, niti to trebamo pokušavati biti, ali ovdje je ionako riječ o tome da se prisjetimo što zapravo znače riječi smisao, mudrost, vrijednost, dobro, zlo, lijepo, ljubav, suosjećanje, dostojanstvo, krepost, vrlina, samospoznaja… Kad ste zadnji put razmišljali o nekom od tih pojmova?

Ovaj vrlo, vrlo kratak uvod u knjigu Plemstvo duha završit ću sljedećim citatom:

‟Istina oslobađa zato što ima moć nad nama: ona je nadređena nama, a ne obratno. No, ta apsolutna, nepristupačna istina, koju možemo spoznati našom savješću, ali je ne možemo posjedovati, po definiciji se ne može ograničiti prolaznim oblikom. Stoga nijedan smrtnik nikada ne može ni pomišljati na to da bi mogao posjedovati istinu. Ortodoksnost – teistička ili ateistička – postaje fundamentalizam kada se ne poštuje ova suština istine. Svijet koji je u neprestanoj mijeni stalno traži nove oblike kroz koje se istina može izraziti. Druga riječ za te oblike je – kultura.‟