Jedan moj reče mi ovih dana da ima namjeru pisati knjigu o ljubavi. Jedan drugi, novinar, dugi niz godina bez posla, kaže mi da su svi ljudi njegove sudbine ludi zbog onoga što im se dogodilo pa vuku čudne poteze ili imaju nekontrolirane ispade. I nitko nikoga ne voli, zaključuje na kraju. I to su dva ekstremna mišljenja u ovoj zemlji gdje nema trećega. Budimo iskreni, tko danas razmišlja o ljubavi? Daleko od toga da je nema. Ima vrlo skladnih brakova i sjajnih obitelji, vole se supružnici, posvećuju djeci. Ali puno je više onih što su zbog egzistencijanih muka sasvim poludjeli pa mrze cijeli svijet. Zaista je teško kada si gladan ili nemaš za račune, voljeti ljude oko sebe. Tada ne vidiš lijepu zemlju u kojoj živi ljudi koliko u polovici nekog poštenog europskog grada. Zaista bi se tu moglo lijepo živjeti. I samog sebe uhvatiš da zavidiš onome tko ima posao ili barem manje suludih briga.. A da je ovo država blagostanja, ljudi bi puno lakše podnosili one koji imaju jer bi imajući i oni prestali biti zavidni. I onda bi druge, ako ne voljeli, a onda barem podnosili bez negativnih emocija.

Ne znam kakva će biti knjiga ovoga moga o ljubavi, ali mu se na jedan način divim. Jer u stranu je metnuo pokvarene ili nesposobne politike, pohlepne metroseksualce koji iskorištavaju tuđi jad, banke i državu koja dere poreze. Dugo sam razmišljao o svemu i zaključio da nama ljubav treba. Ne samo prema partneru i djeci nego i prema drugim ljudima u zemlji. Jedini problem je što su oko nas psihopati koji se silno trude da u nama ubiju i zrno te ljubavi. Uzmite primjerice Mađarsku. Najavljuju podržavotvorenje svih energetskih izvora u zemlji, banke su izgubile spor zbog Švicaraca, morat će vratiti narodu novac, ljudi imaju optimizam. Ne mogu se oteti dojmu da unatoč propagandi beskrupuloznih kapitalista koji u ovoj igri gube milijarde, tu državu vode ljudi koji ju i vole, a ako voliš, ne državu, nego ljude koji ju čine, nastojiš im olakšati, pomoći da prežive, onda će i oni voljeti tebe.

Priča se i da su ondje na vlasti desničari i da tamo nema dovoljno demokracije. Nemam pojma. U nas su na vlasti kvaziljevičari, ispijači pjenušca, skijaši, udbaši, partizančine i ustaše, ukratko rečeno sve sam goli šljam koji ne može voljeti ni mama. Ali još jednom ponavljam, za sve smo si sami krivi. Dali smo im da rade što hoće dok nas nisu doveli do samog ruba, izludjeli, učinili besćutnima i neugodnima prema drugima. Pročitat ću knjigu ovog mog u nadi da će mi ona pomoći da osnažim ljubav u sebi. Začudit će vas što podrazumijevam pod ljubavlju. To je ono kad korumpirane i nesposobne političare, pohlepne gospodarstvenike, priglupe kukavičke intelektualce, srebroljubive velikodostojnike, uvlačiguzke novinare, bijedne i impotentne umjetnike, priglupe nacifašističke sportaše, s puno ljubavi udarimo u dupe i osiguramo mjesto za nove i plemenite ljude.