Medijem mons. Vlade Košića i ne samo u slučaju ratnog zločinca Darija Kordića, “Crkva u Hrvata“ nostalgično reinkarnira jedno prošlo, zlo vrijeme “državne politike“ kojega se jedino ne žele odreći njegovi političko-ideološki i vojni operativci. Kao ni neslavne ustašijade. A svi su odreda ti tvrdokorci u habitima ili građanskim odijelima na političko-ideološkoj i svjetonazorskoj ultradesnici.

Piše: Marijan Vogrinec (Križ života)

Zaista, što sve ovo treba Katoličkoj crkvi u RH? Što sve ovo treba nadbiskupu zagrebačkom kardinalu Josipu Bozaniću i dostojanstvenom (trebalo bi biti!) društvu iz Hrvatske biskupske konferencije (HBK)? Zašto su im preči politička prljavština i ideološki obračuni sa svjetonazorskim “hereticima“, čime unose zabunu i raskol među vjernike i nered u ionako trulom društvu, od molitvenika, evanđeoske zauzetosti i iskrene predanosti miru u Božjoj ljubavi među svojim sugrađanima? Tko je mogao biti toliko trknut u glavu, a teološki i svjetovno slijep, pa nagovoriti sisačkog biskupa mons. Vladu Košića da bogohulno i za Crkvu nedostojno uzdiže osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića na čast samog Isusa Krista!? Ili kardinala Bozanića da raskrili vrata zagrebačke Prvostolnice i podari misu Kordiću kao najdostojnijem junaku – svih Hrvata!?

U kojem je retku Svetog pisma ili papinom dekretu sadržana dopusnica hrvatskim biskupima da s političkom ultradesnicom pod ruku provociraju ustavne referendume protiv LGBTQI manjina i problematiziraju pitanje braka kad nitko živ ni u doba najcrnjeg komunizma, a kamoli danas u Hrvatskoj, uopće ne osporava brak kao zajednicu žene i muškarca? Pa, to je zapisano i u Obiteljskom zakonu. Izmišljenim problemom žele destabilizirati državnu vlast, a time čine zlo svim građanima ove rasklimane zemlje.

Stručnjak za seks u celibatu

Kojim to pravom hrvatski biskupi žele biti pedagoški arbitri i određuju što đaci moraju, a što ne smiju učiti u građanskim školama o spolnosti ili kakav sadržaj moraju imati zdravstveni i građanski odgoj? Koji je to duhovnik u celibatu stručniji govoriti o teoriji i praksi seksa i seksualnosti od prof. dr. sc. Aleksandra Štulhofera i njegove stručno-znanstvene ekipe? Možda oni nesretni svećenici-pedofili, koje HBK ne samo ne kažnjava nego i štiti i krije! Kakva vražja nevina dječica pod pohotnim rukama i onom stvari fra Tetke ili don Karmela!?

Otkad je sekularna škola u nadležnosti Prvostolnog Kaptola ili bilo kojeg “pastira“, odnosno laičke udruge ili tijela Katoličke crkve? To, što je ovih dana novi ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar pokornički dopuzao pod noge kardinalu Bozaniću te s njim “sat i pol korisno razgovarao“, ministrova je te sramota vlade premijera Zorana Milanovića i sekularne Hrvatske, jer su dopustili svoje poniženje. Nije red da sekularni ministar prosvjete ide po “svoje mišljenje“ ne samo kardinalu, nego ni samom zemaljskom nasljedniku sv. Petra!

Sramotno je do neba i kada “Crkva u Hrvata“ gromoglasnom šutnjom odobrava stožeraško čekićanje ćirilice, rasističke ekscese mladeži koja izravno s vjeronauka odlazi širiti nacifašizam sa stadiona ili kad šuti o svojim ideološkim papagajima koji se na HDZ-ovim skupovima javno hvale kako im je milija ustaška od partizanske kape. Je li to evanđeoska poruka? Što Crkva želi reći urbi et orbi kad dopušta proustaškim jastrebovima iz svojih sakristija redovito već 25 godina slaviti misama zadušnicama u Zagrebu i Splitu Poglavnikovu nacionalnu mrlju i endehaški režim skupine psihičkih bolesnika?

Malim prstom “Crkva u Hrvata“ ne želi pomaknuti kad njezini mladi jurišnici iz Kistanja zajedno s mlađahnim lokalnim šefom HDZ-a premlaćuju bogoslove iz pravoslavnog manastira Krke. Doseljeni Hrvati iz srednje Bosne i iz Janjeva na Kosovu došli praviti red po Hrvatskoj! Vjerskom i nacionalnom toljagom! Je li to ekumenski!? A, gle čuda, baš je sisački biskup mons. Vlado Košić čak dvostruki predsjednik u HBK: Komisije Iustitia et pax te, štoviše, Vijeća za ekumenizam i dijalog! Lijepog li primjera “ekumenizma i dijaloga“ košićevskog tipa kad ga islamski vjernici, zbog biskupa nedostojnog prenemaganja u Kordićevom slučaju, tuže papi Franji zbog antiekumenizma i širenja vjerske nesnošljivosti. Dio javnosti traži i njegovu smjenu!

Katolička crkva šuti, lokalni svećenici se pokrili ušima po glavi i glume one japanske “mudrace“ po imenu Mizaru, Kikazaru i Iwazaru! Valjda bi mitre popadale s glava i trezorski pohranjeni zlatni križevi ishlapjeli na neviđeno da se HBK oglasio – makar reda radi, blago i neobavezno – kad su mračnjaci na trenutak ostavili protućirilične čekiće, pa se latili zloslutnih sprejeva. Rasističkim grafitima unakaženi su pravoslavni sakralni objekti, spomenici žrtvama ustaških zločina i groblja. Nije li Hrvatima i Srbima vjernicima isti nebeski Otac, pa kad katolički vjernik bezumno nasrće na pravoslavne svetinje, ne nasrće na “mrskog Srbina, daleko mu kuća“, nego nasrće na vlastitog Nebeskog Oca?

Zapovijed naša, krv vaša!

Hrvati ga slave kao Krista, a Srbi kao Hristosa. Iste su im molitve i iste svetkovine. Samo su kalendari tih svetkovina nešto drukčiji. Biskupima to ne znači ništa; ne uče djecu na vjeronauku zajedničkom i jednakovrijednom, žele razdore, huškaju vjernike na nevjernike i inovjerce, političko-ideološki ih nagone jedne na druge i dijele čak unutar iste katoličke vjere. To je zločin prema čovjeku i zemlji u kojoj su katoličkim biskupima i Crkvi otvorena sva vrata i blagajne. To je i zločin prema Bogu kojem se navodno mole. Zašto žele nered u uneređenoj zemlji, moralno lipsaloj, pa i krv – tuđu, dakako! Vlastita im je predragocjena. Uvijek je bila i bit će, kažu povijesne činjenice.

Rasplakala se sada “pastirska“ družina iz HBK zbog jednog od najratobornijih i politikantski najgorljivijeg svog brata – sisačkog biskupa mons. Vlade Košića! Njegovo obožavanje osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića, ne samo na neukusnom dočeku u Zračnoj luci Zagreb, opravdano je zgrozilo javnost i izazvalo žestoke prosvjede. Sve do diplomatskih intervencija Islamske zajednice BiH u samom Vatikanu. Sada se biskupi iz HBK čude tome i lavini javnog negodovanja građana, udruga i službenih institucija. “Optužujemo!“ – smisao je potpore svom visoko pozicioniranom kolegi u hijerarhiji “Crkve u Hrvata“. A nisu se čudili ni optuživali za zloporabu pastirske zadaće kad mons. Košić, a on nije bilo tko u Crkvi, svako malo i gdje god stigne drži homilije ultradesničarske vokacije protiv državne vlasti i širi razdor i među samim vjernicima!?

Autor ovih redaka nedavno je napadnut pismom rečenog biskupa glavnom uredniku internetskog vjerskog portalaKriža života zbog dobronamjernog upozorenja u svojoj kolumni na to da biskupov posao nije politički djelovati, bez obzira za koga političko-ideološki i svjetonazorski navija, da time nanosi veliku štetu svom dostojanstvu i Katoličkoj crkvi te da je takva rabota, figurativno rečeno – pišanje uz vjetar. Sada je politička epizoda sisačkog biskupa prevršila svaku razumnu mjeru. Zločesto je upotrijebljen radi ostvarenja radikalnih ciljeva tzv. neokonzervativne revolucije, pa se moralo dogoditi to što se dogodilo.

Pitanje je samo koliko će dugo izdržati strpljenje pape Franje u odnosu na hrvatski katoličko-politički rašomon, koji cijelu Crkvu na ovim područjima izbacuje iz ravnoteže. Kakve će mjere poduzeti Sveti Otac od seta što mu kao prvom u Rimokatoličkoj crkvi stoje na raspolaganju, ako dođu u pitanje dostojanstvo vjere i koncilski svećenički bonton. U Hrvatskoj, istina, nisu baš ugrožene religijske vrijednosti, jer ni Bijedna naša nije sekularna država kakvom se proklamira. Međutim, jesu neugodno pomiješani lončići među temeljnim kompetencijama Crkve i države, važni za miran i snošljiv suživot te šake hrvatskih građana.

Bivši predsjednik RH Stjepan Mesić, sjećamo se, morao je svojedobno posredstvom pokojnog prvaka Rimske kurije disciplinirati politički izgubljenog vojnog ordinarija mons. Jurja Jezerinca, koji si je umislio da smije “ratovati“ protiv antipatičnih mu stanara Pantovčaka i Banskih dvora. Sadašnji predsjednik RH Ivo Josipović nema Stipine odlučnosti u gardu nasuprot klerikalnom tsunamiju ni karizme državnika koji zna što hoće u odnosu na vjerske zajednice i gdje je mjesto “Crkvi u Hrvata“ u sekularnoj državi.

Predsjednik Josipović si je, kao deklarirani agnostik, za prvu desnu savjetničku ruku u vjerskim pitanjima uzeo doseljenika iz SAD-a za kojega su mediji objavili da je pripadnik tajnovite skupine Opus Dei, eksteritorijalne katoličke organizacije izravno odgovorne samom papi. Taj dr. Stephen Nikola Bartulica jedan je od nekoliko najvažnijih vođa tzv. neokonzervativne revolucije u Hrvatskoj i izravno upleten u sve akcije od referenduma o braku i budućeg o izbornim pravilima do osmišljavanja niza političkih, vjerskih i civilnih akcija (sinkronizacija djelovanja klera i laičke logistike radi uspostave katoličke države).

Enigma je kako se takav čovjek našao u Predsjedničkom uredu i nije li time Josipović iznevjerio birače koji su ga ustoličili na Pantovčaku i zato što je – agnostik. Objašnjenje kako je želio imati oko sebe “suradnike različitih svjetonazora“ može komotno objesiti mačku o rep. U takvo što ne vjeruju ni mala djeca. Na mjestu je dvojba kolumnistice Đurđice Klancir na internetskom tportalu – „… te se postavlja pitanje stvarne pozadine njihova odnosa: je li ga Josipović izabrao ili su mu ga izabrali“.

Sisačkog biskupa mons. Vladu Košića smatra se u medijima, ako ne samim vođom mlađeg dijela crkvenog ešalona aktualne neokonzervativne revolucije, onda jednim od nekoliko najekstremnijih na desnici pod mitrama. Sudeći po priopćenju HBK, ima jak vjetar u leđa s kaptolskih visova. Koliko će visoko i daleko letjeti eterom grubog političkog angažmana, moglo bi uskoro biti jasnije, jer takav angažman izravno zagađuje Papinu viziju Katoličke crkve kakvu je počeo ostvarivati. Bez politike i ideologije. Ljude želi okupljati i zbližavati radi zajedničkog dobra i mira, tolerancije i suživota, a ne zavađati i militantno suprotstavljati jedne drugima. Bez obzira na to vjeruju li, ne vjeruju ili primjereno svojim tradicijama i potrebama vjeruju u različite svetinje.

“Biskupi su izrazili potporu sisačkom biskupu mons. Vladi Košiću, prozivanomu i izloženomu neprimjerenim grubostima i nepravednim prozivanjima, koja su plod zatvorenosti prema traženju istine i pokušaja da se Crkvi oduzme glas u zalaganju za pročišćavanje spomena prošlosti koja i dalje opterećuje hrvatsku sadašnjost“, poručuje HBK. Ta prošlost opterećuje samo endehazijske ratne luzere i njihove istomišljenike u “Crkvi u Hrvata“, koji bi sada prekrajali povijest, guslali na izmišljenim mitovima i glorificirali notorne zločince.

“Ne priznajem Haaški sud!“

Na tragu HBK-ove potpore, neki proustaški internetski mediji čak tvrde kako “vudu-ljevičari Pilsel i Pofuk i drugi kompleksaši čereče“ mons. Košića, što je izum vrijedan psihijatrijske ordinacije. Kakvim je to grubostima, neprimjerenostima i nepravdama izložen duhovnik koji ne zna da običan smrtnik i ne-običan ratni zločinac ni po kojem katoličkom kanonu ne može biti ravan Isusu Kristu. Ni Kordićevo ispaštanje među rešetkama zbog 116 zaklanih i izrešetanih civila u Ahmićima (među njima tromjesečna djevojčica u kolijevci!) može biti mučeništvo. Je li se makar jednim slovom molitve sjetio mons. Košić ili koji od biskupa iz HBK one bebe iz Ahmića i džamija što su ih razorili ubojice iz HVO-a s obaveznim krunicama oko vrata.

Sisački biskup, koliko god bio osobni Kordićev dušobrižnik, ideološki intimus, osobni prijatelj i što sve ne, nema ni svećeničko pravo povlačiti paralele Dario Kordić – Isus Krist ili onim što krasi sv. Stjepana kanonizirati Kordića i kordićevštinu. To je naprosto izvan svake pameti i velika sramota za Katoličku crkvu kad to čini jedan biskup, kojem nije bilo mjesto na dočeku s robije osuđenog ratnog zločinca. Ne na uvjetnu ili kaznu od godine-dvije, nego na punih četvrt stoljeća! I nakon žalbe! A mons. Košić oponaša mrskog mu J. B. Tita na “bombaškom procesu“ uoči Drugog svjetskog rata: “Ne priznajem Haaški sud!“

Sudjelovanjem u aerodromskom performansu i mjesec dana prije Košićevim predvođenjem mise (četvorica biskupa, trojica iz Hrvatske!) za Kordića u Austriji, Katolička crkva u Hrvatskoj opet je potvrdila svoje nedvosmisleno odobravanje tragično neuspjele Tuđman-Šuškove velikohrvatske HZ-HR Herceg-Bosne koju je svijet osudio, a službena RH nikad ju nije otvoreno priznala. Kao ni političku i vojnu agresiju tadašnje RH na BiH. Crkva medijem mons. Košića nostalgično reinkarnira jedno prošlo, zlo vrijeme “hrvatske državne politike“ kojega se jedino ne žele odreći njegovi političko-ideološki i vojni operativci. Kao ni neslavne ustašijade, ideološke i modernizirane koncepcijske osnovice HZ-HR Herceg-Bosne. A svi su odreda ti tvrdokorci u habitima i građanskim odijelima nacionalistička desnica, koja zloupotrebljava demokraciju.

U čije ime mons. Košić javno ne priznaje pravorijek Međunarodnog suda u Haagu za ratne zločine, koji je i Hrvatska osnivala? U čije ime tvrdi da je Kordić nedužan? Je li bio s njim u vodstvu paradržave HZ-HR Herceg-Bosne i vodstvu HDZ-a, koji su upravljali strojnicama i noževima HVO-a u iscrtavanju nacionalno čistog Lebensrauma? Tko je, ako ne Kordićevo društvo, tako nadahnuto katolički i ljudski izmislio logore Dretelj i Heliodrom za mučenje i ubijanje zarobljenih Bošnjaka i Srba? Ako sisački biskup zna da Kordić nije kriv, to valjda izvodi iz spoznaje o tomu tko jest kriv, a tada je i kao svećenik i kao građanin bio dužan svjedočiti kako bi se u redovnom pravnom postupku izbavilo nedužnog.

Crkvi nitko ne oduzima glas u “zalaganju za pročišćavanje spomena prošlosti“ niti to komu pada na pamet, ali jest čudno da “Crkva u Hrvata“ tu prošlost  “pročišćava“ napadno pristrano, samo na strani hrvatskih pobjednika u Drugom svjetskom ratu želi naći krivce za milenijski hrvatski jad. Kad podržava najavljenu lustraciju, kojom ultradesničari prijete na sav glas, očekuje se njezina dosljednost. Istim će kriterijima tražiti i lustraciju svih ustaško-domobranskih aktera krvave endehazijske epizode. I njezinih današnjih apologeta!

Katolička crkva je dobrovoljno-prisilna udruga građana koji pristaju na pravila koja im ona nudi. U Hrvatskoj je na obilnoj transfuziji svih poreznih obveznika, što je nepošten i svjetski rijedak paradoks. Podložna je kritici svake vrsti i onih koji vjeruju i nevjernika ili inovjeraca. I svaki njezin velikodostojnik, kao sluga Božji, javni je djelatnik i javnosti ima odgovarati za svoje postupke, ne samo nadređenima u crkvenoj hijerarhiji. Zašto bi sisački biskup trebao biti iznimka!? To što on čini, čini javno i s tim se ne moraju slagati svi građani. Čak ni svi pripadnici Crkve! Kad se pogleda tko je u ime HBK potpisao priopćenje u obranu mons. Košića, imena tih biskupa komentar su sama po sebi (i osobno je sudjelovao u njegovom sastavljanju!), pa nikoga ne začuđuju sadržaj i ton.

Ratni zločinac Dario Kordić, dokazano u Haagu, objektivno, nije nikakva moralna veličina. Subjektivno, sisačkom biskupu neka mu bude, ali javnosti se uopće ne tiču privatni kriteriji za utvrđivanje “moralne veličine“. U komentarima aerodromskog derneka s obiljem tamjana i svete vode, biblijskih citata i ultradesničarskog prenemaganja “u ime hrvatskog naroda“, Boga i “čovječnosti“, dvjestotinjak velikih katolika bijesno je urlalo: “Ubij ga, ubij ga!“ i nagrnulo linčovati čovjeka koji je Kordića glasno nazvao ubojicom. Kakvi su to ljudi koji bi opet ubijali s Isusom na usnama i krunicom oko vrata!? Mons. Košić je to gledao i po kriteriju izvorne evanđeoske “moralne veličine“ – šutio! Svaka čast.

Nacija na brizi civilnog društva

“Za Crkvu u Hrvata kritike usmjerene prema biskupu Košiću zapravo su napadi na samu Crkvu“, poručuju u priopćenju sa svoje sjednice (HBK) biskupi Josip Mrzljak, Vlado Košić, Nikola Kekić, Vjekoslav Huzjak, Valentin Pozaić, Ivan Šaško i Mijo Gorski. Poznata imena? Poznata, ali neka osobito! Otkad su “Crkva u Hrvata“ i mons. Košić jedno te isto? Ako “Crkva u Hrvata“ potpisuje sve što sisački biskup čini i javno govori, nema razloga štedjeti tu Crkvu u kritičkim “napadima“. Dapače, treba ju još jače argumentirano “napadati“, jer ne uviđa štetu koju joj nanose politikantstvo i ideološko-svjetonazorsko svrstavanje. Katolička crkva je vjerska zajednica svih vjernika, ne samo onih koji “znaju“ da je ustaški poklič “za dom spremni“ od davnina “hrvatski domoljubni pozdrav“ i koji su odlučni svaki dan vikati: “Dolje zločinačka vlast!“ ili “Obranimo dostojanstvo Domovinskog rata i hrvatskih branitelja!“ Ima Hrvata katolika kojima se to gadi.

Prije godinu dana, u intervjuu tjedniku Novostima, ugledni doajen Religijskog programa, urednik i voditelj HTV-ove emisije Ekumene Augustin Bašić, dao je vrlo točnu i preciznu dijagnozu “panike“ unutar “Crkve u Hrvata“ i samog HBK: “On je (glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić – op.a.) u tržišnoj utakmici, nema više ex cathedra, danas su njegove novine samo jedno od jela na meniju a la carte i to je problem. Prije su imali samo jednog protivnika, komuniste, a sada imaju puno toga, imaju pluralizam. Oni i dalje žele zadržati jednog protivnika, ali upadaju u paradoks jer se HBK pretvorio u imitaciju Centralnog komiteta. Ne trebaju mijenjati evanđeoske principe, ali način življenja i mentaliteta svakako. Moraju shvatiti da više nisu jedini čuvari kulturnog i nacionalnog blaga i identiteta u Hrvatskoj. To su preuzele institucije civilnog društva, a s tim se teško mire“.

Katolička crkva u Hrvatskoj odveć je važna društvena institucija da bi si, radi dugoročnih interesa, smjela dopustiti i kompromitaciju košićevštinom. Među statističkih 87 posto katolika, nisu svi ni ustaškog podrijetla, ni fanovi raznih kordića, ni mrzitelji “zločinačke, nenarodne vlasti“ niti je svima na srcu žarka želja da svjetonazorsko-političko-ideološka sprega crkvenih i civilnih ultradesničara beskonkurentno kormilari hrvatskom državom. Zato, “Crkva u Hrvata“ – dalje prste od politike!. Bogu Božje, državi (sekularnoj!) državno i svima će biti dobro.