U galeriji Morića han na Barščaršiji u Sarajevu postavljena je izložba povodom Atentata u Sarajevu. Čine je dvije povezane cjeline. Prva sadrži 19 slika Ante Brešića Mikulića pod nazivom ”Dekonzervacija 1914.”, dok drugu 7 likovnih radova Maje Orlovčić pod nazivom ”Atmosfera nepoznatog”. Blizina izložbe mjestu atentata u Sarajevu i sam dan otvaranja čine izložbu svojevrsnim ”site specific” prostorom.

”Dekonzervacija 1914.”

Atentat na prijestolonasljednika i nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju 28. Lipnja 1914.g. u Sarajevu od strane atentatora Gavrila Principa iz Mlade Bosne uzet je kao povod za obračunavanje tadašnjih velesila u prvom uistinu svjetskom sukobu. Po broju zaraćenih strana, masovnoj industriji i broju poginulih predstavlja, najveću do tada, katarzu čovječanstva. Ishod samog rata vidljiv je u nastavku kroz još veći drugi svjetski rat 1939.-1945., a same posljedice se čak i danas odražavaju u pojedinim dijelovima Europe. Nakon samog atentata i njegovih uzroka duboko povezanih u suprotnim viđenjima rješavanja južnoslavenskog pitanja kroz srpski iredentizam i K.u.K. trijalizam, ubrzo već tokom rata dolazi do laganog zaborava, koji rezultira time da u posljednje dvije godine rata većina vojnika niti ne zna za izvorni povod ratu. U vrijeme 1920-ih godina ponovno se oživljava taj događaj, te se uz njega postavljaju diktirani uzroci i razlozi koji su dirigirani željom i viđenjem pobjedničkih sila. U to vrijeme nestaje raniji mučenički prikaz Franje Ferdinanda i Sofije, te se stvara kult herojstva i mučeništva oko grupe atentatora predvođenih djelom Gavrila Principa. Takvo viđenje se konzervira i službeno tumači sve do danas.

Konzervacija lat. conservatio-čuvanje, očuvanje, održanje.

Prateći vrhunac cikličnog povijesnog događaja kroz njegovo obnavljanje u vidu stogodišnjice, susrećemo se suočuvanim viđenjem događaja iz 1920-ih godina. Ta svojevrsna konzervacija u današnjem vremenu preispitivanja prošlosti izaziva potrebu za povijesnim revizionizmom. Za razliku od revizionizma koji zahtjeva novo tumačenje, radovi se bave deokonzervacijom, znači preispitivanjem samog procesa izbora fotografija, filmskih snimaka i slika izabranih za službeno tumačenje atentata 1914. Izvori za slike su utemeljeni na fotografijama i filmskim prilozima u sekvencama od dva do tri kadra, što daje jedinstven pogled naspram izvornika. Sve slike su rađene kroz likovni eufemizam, koji je namjerno potenciran kako bi se izbjegao subjektivniji i više naracijski prikazan likovni disfemizam, te vlastito tumačenje događaja kroz pojedine povijesne fragmente. ”Pošto je svaka fotografija tek fragment, njena moralna i emocionalna težina zavisi od toga gdje je postavljena”(1). Stoga radovi nastali na temu stogodišnjice predstavljaju svojevrsno svjedočenje procesa konzervacije 1914.g., a svojim propitkivanjem (dekonzervacijom) daju zaseban i kolektivan prikaz. Sam trenutak atentata 28. Lipnja 1914.g. nije prikazan, već se naglašava kroz događaje koji su trenutno i daleko prethodili njemu, također trenutne i kasnije posljedice nakon njega u rasponu od 1894.-1939.g., što omogućuje radovima da stvaraju realniji prikaz događaja i kasnijeg izbora fotografskih i filmskih izvora za povijesno tumačenje, čija vjerodostojnost se uvijek dovodi u pitanje, slično fotografiji Smrt vojnika Roberta Cape, te se postavlja zaključak da fotografska snimka nije dokaz povijesti jer je i sama povijesna (2).

Izvori korišteni za likovnu kompoziciju su iz Hrvatskog državnog arhiva (HDA), Hrvatskog povijesnog muzeja (MPM), Österreichischen Staatsarchiv (OSA) i Jugoslavenska kinoteka RS (JKRS).

————————————————–

1 Susan Sontag, ”Esej o fotografiji” str. 91
2 Peter Burke, ”Očevid, upotreba slike kao povijesnog dokaza” str. 21