Piše: Marijan Grakalić

Visoke magle stoje iznad zavičaja i iznad grobova u tišini. Osim tišine tu su pjesme i poneki krik i puna čaša. Sve ostalo i tako je već prošlo ili će proći sa svim svojim nesrećama, također i smijehom i ironijom. Što je uopće vrijedno izuzev ljubavi, pa i ona, ljubav, uvijek je u konačnici tragična – tek je nježno i krhko, kristalno predvorje zemlje u kojoj ćemo željeli to ili ne svi završiti. No da li se može dogoditi da ne ljubimo iako znamo da je ljubav smrtonosna? Čak i onda kada se je odričemo ljubav nas sustiže unatoč vremenu, samoći, boji kose, očiju, ratu ili bilo čijem sudu. Tu je da nas obuhvati i uvuče u ono iskustvo prolaznosti o kojem, ustvari, iskreno pjeva pjesnik Ninoslav Žagar.

Stihovi su kao poljupci. Pripadaju i pjesniku i svakom drugom koji im se preda bez ikakva cjenkanja. Ovdje meta-jezik koji isprepliće retke nije suviše izbirljiv pa svi dobro razumijemo sve ono što je nepopravljivo i što kola našom stvarnošću vodeći nas prema kraju. Nema tu nikakve lažne vedrine niti naherene sumornosti. Bez obzira na boju ”tirkizna jutra”, cijenu ljubavi svatko od nas uvijek ”plaća do kraja” jer je bez nje i tako ”sve uzaludno”. U vrijeme kada je sve već potrošeno i predano sumnjama, toplina drugog svijeta moguće, tek je u tome. U sili što otima cijeli život bez ostatka. Pa čak i onda kada svjesno ostajemo pri tome da vrijedi ljubiti jedino sebe može nam se dogoditi da nenadano, na nekim kamenim stepenicama kako nas stihovi na jednom mjestu upućuju, rasijemo vlastitu prisutnost oboreni tananom lakoćom čežnje. (Ne)stvarnost je kompleksna, jer kad izmakne vječni zanos, tada više ne postojimo isti kao prije, tek smo stvar, hladni kameni spomenik, izložen s nešto više mraka samome sebi.

Drhte pjesme nad umornim gradom u kojem je sve već umrlo i prošlo, ali je i dalje prisutno. Ljubav je ipak ona istinska putovnica prevarenih putnika, ogrubjelih od samoće i odanih piću. Možda je istina kako ne postoji ništa što nije nesreća, a i ona je nemoguća bez iskustva ljubavi. Bolnih, propalih, vječnih, iznenadnih, ustvari svih. To je situacija pjesnika Ninoslava Žagara koji ovdje, zbijen u svoje vlastito vrijeme i njegov tragični obzor, istodobno opsuje svako vrijeme i svaku prolaznost.

U zbirci pjesama ”Visoke magle” on to čini u poetskoj tradiciji koja se temelji na izvornom identitetu urbanog intimnog pejzaža koji se izražava i stvarno i simbolički bez potrebe da se predstavi drugačije. Autentičnost je pri tome dovoljna poetska vrijednost, tako da ovdje ne nalazimo niti jedan suvišan stih.