Piše: Snježana Banović

Odhodu gospari…nekidan nas je napustio i (od struke zaboravljeni) dragi Gavellin i Spaićev Škiljko – Mladen Škiljan. Razgovarali smo prije mjesec dana, pričao mi je tako živo i precizno o intendanturi u HNK i o davnim danima osnutka Dramskog kazališta u Frankopanskoj i dao mi neke vrijedne inpute koje je jedini još znao o tim burnim danima pobune mladih 1953. i 1954., kad se stvarala naša kazališna povijest. Na stranicama kazališta koje je suosnovao i za koje je 1953. pisao manifest pod nazivom “Predstavka o osnivanju novog kazališta u Zagrebu” nema ni riječi posljednjeg pozdrava. Sramno. E, pa dragi naš Škiljko ima nas koji ćemo te pamtiti, ali i čitati tvoje zanimljive zapise o kazalištu kakvo je nekad bilo. Počivao u miru.

MLADEN ŠKILJAN (Zagreb, 24. XII.1921. – 12. VII. 2014.)

Završio je Klasičnu gimnaziju, a za vrijeme studija filozofije na Filozofskom fakultetu glumio u Habunekovoj Družini mladih (1939-1945). Nakon toga radio je na Radio –Zagrebu kao dramaturg, redatelj i urednik (1947-1949), a u Jadran filmu kao umjetnički direktor (1949-1951). Godine 1951. u HNK ga, kao svog asistenta, dovodi Gavella pa već sljedeće godine zajedno potpisuju režiju Eshilova Agamemnona. U isto vrijeme započinje predavati glumu na Akademiji (1952-1955). Prvu samostalnu režiju ostvaruje 1952. godine u HNK, bila je to drama D. Roksandića  Nad ponorom. Jedan je od osnivača Zagrebačkog dramskog kazališta (1953) gdje u sezoni 54/55 postavlja u maniri „intimnog realizma“ Steinbeckovu dramu O miševima i ljudima. Sljedeće sezone režira Dunda Maroja u izvornom obliku s Kombolovom nadopunom u kojem pokazuje „igrivost“ Držićeva izvornika, a Molièrove Scapinove spletke(odigrano više od 300 puta uz česta gostovanja po cijeloj bivšoj državi) režira u suvremenim kostimima i modernističkoj scenografiji Miše Račića. Te dvije režije navjestile su sasvim različit redateljski rukopis od onog njegovih prethodnika, ali i suvremenika, ukazale na njegovu hrabrost u izboru predloška i „neprestano traženje suvremenog dramskog izraza podjednako u klasičnim i modernim dramskim fakturama“ (Batušić). Jedan je od začetnika tzv. poetskog kazališta koje u to vrijeme dovelo Zagrebačko dramsko kazalište u red ponajboljih kazališta Jugoslavije. Redateljski je potpisao 64 predstave, ponajviše u HNK Zagreb (35)  i ZDK-u (20) među kojima se najviše ističu režije baštine (Držić, Tudizić), svjetskih klasika (Eshil, Aristofan, De Vega, Shakespeare, Molière, Musset, Dostojevski, Gorki, Čehov, Ibsen, Horváth) i domaće suvremene drame (Krleža, Roksandić, Šinko, Matković, Božić, Ivanac). Naročito se među njima ističu režije djela O miševima i ljudima (Steinbeck, 1954), Žrtva na grobu (Eshil, 1955), Selo Stepančikovo(Dostojevski, 1956), Jovadin (Tudizić, 1956), Vašar snova (Matković, 1958), Svilene papuče (Božić, 1960) i Galeb (Čehov, 1962). Na hrvatskim je pozornicama po prvi put postavio A. Salacroua i S. Becketa, čiji je Svršetak igre (1958) izveden je u ZDK samo godinu dana nakon praizvedbe u Londonu a Divni dani otvorili su u listopadu 1965. Malu scenu HNK u zgradi Akademije. Godine 1967. vraća se u HNK gdje realizira niz predstava među kojima se naročito ističu Šudrakina Glinena kolica (1979). i gdje ostaje do mirovine 1988. godine. Tamo je bio ravnatelj Drame (1970), a zatim i intendant (1970-1974). Kao redatelj samosvojnog stila i velike scenske kulture podvlačio je u djelima koje je režirao njihova bitna misaona obilježja, studiozno vodeći glumce do širokih interpretacijskih registara. Autor je i nekih prijevoda drama (Molière, Schnitzler, Horvath, Aristofan, Faydeau) i adaptacija koje je režirao (Gorki, Krleža), ali i cijelog niza tekstova i predavanja o problemima drame i kazališta. Za svoj rad dobio je brojne nagrade i priznanja (Nagrada grada Zagreba (1960 i 1969), Nagrada DDUH-a (1979) i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (1989).