Piše: Karlo Jurak

Zasjedanje Hrvatskog sabora 15.7.2014. obilježile su dvije stvari od kojih jednu možemo smatrati pobjedom, a drugu porazom. Pobjeda je to što je usvojen Zakon o životnom partnerstvu čime su bar formalno omogućena važna prava homoseksualnim osobama. Poraz je, naravno, to što je donesen novi ZOR kojim se ponovno drastično smanjuju radnička prava. U cijeloj toj priči dugoročno je najproblematičnije to što se to dogodilo isti dan.

Gledajući s neutralne perspektive (ako se ikako ista može pretpostaviti) moguće da je riječ o čistoj slučajnosti. Međutim, postoji više razlogâ da se pretpostavi kako to nikako nije slučajno. U svakom slučaju, posljedice nisu nimalo slučajne. Prvo, obje se odluke mogu smatrati pobjedom vladajuće koalicije koja sasvim otvoreno pokazuje svoje ideološko lice – liberalni i u kulturološkim i u ekonomskim pitanjima. Jedina je razlika, naravno, i ona najpogubnija – slobodouman stav u prvom guranje je kotača historije naprijed (za što su vladajući najmanje zaslužni, iako će se prezentirati kao da jesu), ali je zato ekonomski liberalan stav u drugom narušavanje pravâ daleko veće mase ljudi nego što bi to bilo narušavanje pravâ u prvom slučaju. Pa kako je moguće da se u ime iste ideologije bori za prava jednih, a narušavaju se prava drugih? Nije namjera odgovarati na ovo pitanje jer ono samo pokazuje kontradikcije u koje se zapliće liberalni centar, već je cilj uputiti na problem koji se sastoji u razbijanju unutarklasne solidarnosti što je upravo izvedeno.

Prije svega, većina homoseksualnih osoba ujedno su i obespravljeni radnici kojima novi ZOR itekako dolazi glave. Međutim, veliki dio obespravljenih novim ZOR-om ne gaji solidarnost prema istospolnim zajednicama. Oni možda žale za socijalizmom, tj. za vremenom kad im je bilo omogućeno i više nego samo prava na papiru, ali manji dio njih uviđa da je borba, koja se čini kao puko svjetonazorska i „kulturološke“ prirode, zapravo ista borba – klasna borba. Nije ništa novo, u radikalno lijevim krugovima, da raznorazni oblici desnog ekstremizma poput šovinizma, ksenofobije, seksizma i homofobije služe kapitalističkoj klasi da se održi na vlasti onda kada je socijalni protesti ugrožavaju. Što to znači u kontekstu ovih odluka? To znači da je vrlo vjerojatno mogućnost da će se bijes zbog novog ZOR-a sliti na one ni krivi ni dužne – homoseksualce.

Zakon o životnom partnerstvu dobio je puno veći prostor u medijima nego ZOR. Poruka javnosti čini se jasnom: „pederi su važniji nego radnici“, i eto, opet se „bavimo pederima umjesto bitnijim stvarima“. Koliko god to možda nekima zvučalo banalno, uistinu se u narodu stvara ovakav efekt i takav efekt direktno se odražava na onome što se naziva i „zdravorazumskim“ stavom – ZOR nema veze s pederima, pederi nemaju veze sa ZOR-om. A baš je suprotno – jedno je neodvojivo od drugog.

Vladajuća klasa, pod čime se misli na ekonomsku (kapitaliste) i političku elitu (njihove političare, trenutačno ova koalicija, ali to je manje važno) ovime čini ustupak desnici i potvrđuje važnost desnog ekstremizma u zemljama duboko pogođenih krizom na svim razinama društva. Populistička desnica u ovom je trenutku sposobna mobilizirati dobar dio konzervativno orijentiranog radništva (pa i onog koje nije nužno konzervativno, već se vodi ideološkim prividom koji stvara određena politička instanca) upravo „anti-gay“ retorikom, dakle time kako, eto, postoji briga za pedere dok se njih prepušta na milost i nemilost štetnim zakonima.

U prividu da je i jedno i drugo stvar iste vladajuće političke instance perpetuira se unutarklasni razdor – borba homoseksualaca nema veze s borbom radnikâ, jedno je identitarna izmišljotina sa zapada, drugo je puko narušavanje uvjeta života. Pri tom se zaboravlja na vrlo jasno artikulirane zahtjeve i napore Ženske fronte i nekih LGBT udrugâ koji su cijelo vrijeme naglašavali svoju nastrojenost protiv ZOR-a i protiv outsourcinga čineći tako svoju borbu borbom koja je itekako povezano s drugim borbama, a ne ograničavajući se na vlastiti partikularni identitet. Trenutno izborena pobjeda LGBT zajednice najmanje je stvar vlasti, za nju su zaslužne brojne udruge, inicijative i pokreti koji su mahom neinstitucionalno, ali razborito i artikulirano ustrajali u borbi za svoja prava, jednako kao žene i crnci nekoć.

U cijeloj toj priči koju su mahom obilježile raznorazne nesimpatične njuške čelnikâ sindikatâ, blebetalâ iz vladajuće koalicije, desnih ekstremista okupljenih oko klerikalističkih udruga, herostratskih ministara, pragmatičnih oporbenih političara, odvratnih uštogljenih „pingvina“ iz HUP-a i drugih, najpozitivniju ulogu su odigrale aktivistice Ženske fronte za radna i socijalna prava koje su napustile parlament nakon donošenja ZOR-a pjevajući Internacionalu. One su u svom stavu i svojoj borbi amalgamirale obje borbe kao da čine jednu. I doista čine jednu. Na nama je da učinimo da povijest to pokaže.