Piše: Ivo Andrić

Sve što se rađalo i živjelo u Bademlića kuci bilo je veselo, lakomisleno i nasmijano. Samo Kata Bademlićka, žena najstarijeg od braće Bademlića, bila je izuzetak. Bila ja visoka, koščata, plava, modrih očiju prodorna i hladna pogleda. Dovedena prije dvadeset i šest godina u tu bogatu i prostranu kuću, ona je iz godine u godinu bivala sve mračnija, teža i šutljivija. Nije bila sretna sa čovjekom, a nije joj se dalo u djeci.

Njen čovjek, Petar Bademlić, najstariji brat u toj bogatoj porodici, oženio se vrlo kasno. O njegovoj mladosti svašta se pričalo. Pa i kad je Katu doveo, iako već izmožden i uveo, imao je u riječi, pokretu i naročito u osmijehu još uvijek nešto od onog svog bijesa i nevaljalstva. To je bio jedan razliven, tup i čulan osmijeh, koji se na crnomanjastim licima Bademlića javljao kao pečat koji se ne da sakriti. U njemu je bilo nešto što je nju, koja je dolazila iz zdrave i svježe livanjske porodice, kroz sve ove godine, i do dana današnjeg, ispunjavalo strahom i gađenjem.

S djecom je bilo još gore. U prvih dvanaest godina izrodila je devetoro djece, gotovo sve muške, i sva su joj redom umirala kad bi došla u najljepše godine. Poslije desetog djeteta jedva ostade živa. Otada prestade i da rađa. To je posljednje dijete bilo je žensko, i ono ostade živo. Sve do šeste godine djevojčica je rasla; bila je sitna, ali plava i tako mila da se svijet u crkvi za njoj okretao. Sličila je u svemu na majku i njenu zdravu livanjsku rodbinu. Ali kad joj bi oko šest godina, poče da opada i ružni. Odjednom se zgrči u koljenima i povi u pasu, ogrubi joj lice i natekoše očni kapci. Tako, zgrčena, uvijek poluotvorenih usta, puzala je s jednog minderluka na drugi i ležala godinama u mračnim i studenim sobama Bademlića kao kućna nesreća i božje pokaranje. Sad joj je bila petnaesta godina. Ali se slabo razvijala tjelesno, a još slabije duševno. Nije mogla da se ispravi ni da hoda dok je ko ne pridržava. Govorila je malo, samo najobičnije stvari, i muklo i nejasno. S majkom se najbolje razumijevala. A stara Bademlićka je lebdila nad tim djetetom; nije puštala nijedne sluškinje oko nje, nego ju je sama prenosila, hranila, mila i presvlačila.

Činila je sve što je mogla da je izliječi. Pošto je obišla sve ljekare i vračare, i probala sve lijekove i sve što joj je tko kazivao, i uzalud plaćala mise i molitve, ona se jednog jutra pred Bogorodičinim oltarom zavjetova da će o Maloj Gospojini bosa otići u Olovo i odvesti bolesnu kćer Gospinom vrelu kod manastira.

Kao svi ljudi koji su mnogo zla podnijeli i mnoga umiranja vidjeli oko sebe, i koji žive odvojeno i samo u sebi, ona je u svemu više vodila računa o silama onog svijeta koji se ne vidi, i bila im prisnija i bliža. Kad je učinila zavjet, dugo se još molila, i kad se digla, ponovila je svoju molitvu i svoj zahtjev Bogorodici.

– Ja više ne mogu. Nego, daj od dva đerama jedan: ili mi je ozdravi, ili je uzmi sebi, u raj, kao i ono devetoro.

Nekoliko dana poslije toga zavjeta, krenuli su putnici, prije svitanja, iz Bademlića kuće. Stara je povela sa sobom zaovu, boginjavu staru djevojku. S njima su išla i dva momka da djevojčicu nose, jer se nije mogla držati na konju. Vodili su dva konja u povodu, za povratak. Svitalo je kad su izišli na prve visove iznad Sarajeva. Djevojčica, koja se dotle mnogo žalila, nećkala i plakala, sad je počivala u jednom naročito udešenom plitkom sepetu, koji su nosili momci na dvije sohe provučene sa strane. Zamorena i opijena svježinom, spavala je, sa glavnom na desnom ramenu. Pokatkad bi, kod potresa, otvarala oči, ali videći nad sobom zeleno granje, nebo i rumen sjaj, ponovo bi ih zatvarala i, misleći da sanja, smiješila se finim smiješkom bolesna djeteta koje se oporavlja.

U neko doba prestade uspon. Prolazili su gustim šumama, a put je bio širi i blaži. Tu već počeše da susreću, u skupovima, svijet iz ostalih mjesta. Bilo ih je teško bolesnih, koji su, natovareni kao vreće na konje, muklo jecali i kolutali očima. Bilo je ludih i bjesomučnih, koje su rođaci pridržavali i smirivali.

Stara Bademlićka je išla ispred svojih, probijala se između svijeta i, ne gledajući ni u koga, molila šapatom krunicu. Nosači su jedva stizali. Dvaput su se odmarali u bukovoj šumi pored puta. Za vrijeme ručka prostriješe po travi zagasit ćilim i na njega položiše bolesnicu. Ona je protezala utrnule noge i zgrčen stas, koliko je mogla. Prepade se kad pored sebe vidje majčine noge, bose, pomodrile i sve krvave od nenavikla puta. Ali stara uvuče brzo noge pod dimije, a djevojčica, radosno zbunjena tolikim novim stvarima oko sebe, zaboravi odmah na to. Sve je bilo novo, neobično i radosno: gusta i tamna šumska trava, teške bukve, sa pečurkama kao policama na srebrnastoj kori, priče koje su padale konjima na zobnice, i širok vidik sa svijetlim nebom i duguljastim oblacima koji sporo brode. I kad bi konj odmahnuo glavom i ptice poletjele ustrašene oko njega, djevojčica je, iako umorna i sanjiva, morala da se smije, dugo i tiho. Gledala je kako momci jedu sporo i ozbiljno, i u tom je također bilo nešto smiješno i veselo. I sama je slatko jela. Pružala se na svom ćilimu koliko je više mogla. Razgrnuvši rukom hladnu travu, ugleda cvijet, zvan babino uho, sitan i jarko crven, pri crnoj zemlji, kao izgubljen. Viknu lako od uzbuđenja. Stara, koja je bila od umora zadrijemala, prenu se i ubra joj ga. Mala ga je dugo gledala i mirisala, držeći ga na dlanu, a onda ga je pritisnula na obraz, i kad osjeti kako je kadifast i hladan, zaklopi oči od slasti.

Predvečer stigoše u Olovo. Oko manastirskih ruševina i presvođenog bazena, iz kojeg se muklo čulo kako pada topla voda Gospina vrela, bio je jedan vašar svijeta. Gorile su vatre, peklo se, kuhalo i jelo. Većina je spavala na ravni. U jednoj daščari je bilo mjesto za imućnije i bolje. Tu se smjestiše Bademlićevi. Obje žene su ubrzo čvrsto zaspale. A djevojčica je cijelu noć provela kao u nekom polusnu, gledala kroz prozor zvijezde nad crnom šumom: toliko zvijezda koliko ih nikad nije vidjela. Osluškivala je glasove koji svu noć nisu prestajali da žamore oko vatara, i tako se zanosila u san; pa bi je onda konjsko rzanje ili noćna svježina budili; slušajući ponovo žagor i glasove, nije mogla nikako da razabere i da sazna: kada sanja a kad je budna.

Sutra u rano jutro odoše vrelu.

Prvo se ulazilo u jednu nisku i polumračnu sobu, u kojoj se svlačilo. Podnice su bile mokre i natrule. Pored zidova su stajale drvene klupe na kojima su ostavljane haljine. Otale se niz tri drvena basamaka silazilo u veću i malo svjetliju prostoriju u kojoj je bio bazen. Sve je bilo od kamena. Krov je bio kamenit, sveden, a visoko pri vrhu bili su mali okrugli otvori, kroz koje je padala čudna svjetlost u mlazovima. Koraci su odjekivali i kameni svod je uvećavao i vraćao svaki i najmanji zvuk. Šum vode odbijao se od svodova i umnogostručen i uvećan ispunjavao cio prostor, tako da se moralo vikati pri govoru. A ta vika se opet lomila i udvajala pod svodovima. Isparavanje je otežavalo dah. Sa zidova i svodova se cjedila voda, ispod koje se hvatala zelena siga, kao u pećinama.

Voda je padala u debelom mlazu iz jednog kamenog oluka. Bila je topla, bistra, puna srebrnastih mjehurića; razlivala se po kamenom bazenu, i tu je od sivih ploča dobivala zelenkastu boju.

Naizmjence su se kupali, muškarci pa žene. Kad je došao red na žene, nastade guranje, prepirka i dozivanje. Jedne su odjevene, samo se izule i gaze vodu koja im je do koljena, druge se skinule sve do košulje. Nerotkinje čuče do vrata u vodi i sklopljenih očiju šapuću molitve. Neke hvataju vodu s mlaza u dlanove i ispiraju grlo, uši i nozdrve. I svaka je toliko zauzeta molitvom i mišlju o ozdravljenju da niko ni od koga ne zazire, kao da jedna drugu i ne vide. Malo se poguraju i porječkaju radi mjesta, pa odmah opet zaborave i svoju prepirku i jedna drugu.

Stara Bademlićka i zaova joj uvode djevojku u vodu. Iako su svi zaneseni i zabavljeni svako sebi, opet njima svi prave mjesta, jer bogat i otmjen svijet ne gubi nikad i nigdje svoje prvenstvo.

Onako zgrčena, djevojka drhti i boji se vode i svijeta. Ali se pomalo sve dublje spušta u vodu, kao da želi da se sakrije. I da je ne pridržavaju ispod pazuha, ona bi sjela na dno. I ovako joj je voda dolazila do podbratka. Nikada u životu nije vidjela toliko vode ni čula toliko glasova i čudne jeke. Samo pokatkad, kad bi usnula da je zdrava, da može da hoda i trči, sanjala je da se sa ostalom djecom kupa u nekoj vodi, i da joj po tijelu poigravaju, ovako kao sada, bezbrojni svijetli i sitni mjehurici. Zanosila se. Kao iz sve veće daljine čula je glasove žena oko sebe. Osjeti kako je nešto golica po očima. Steže čvršće vjeđe, ali golicanje ne prestade. Konačno s mukom otvori oči. Kroz jednu od onih okruglih rupa na svodu prodirao je mlaz sunca i padao joj na lice. U svijetlu je titrala i dizala se vodena para, kao sitna prašina, zelena, modra i zlatna. Bolesnica je išla pogledom za njom. Odjednom zadrhta i trznu se nekoliko puta, pa poče s naporom da se diže iz vode. Iznenađene, majka i tetka joj počeše da je puštaju, pridržavaju je sve slabije. A zgrčena i uzeta djevojčica odjednom se ispravi, kao nikad dotle, pusti ruke koje su je podržavale sa strane i, još uvijek malko pognuta, pođe polagano i nesigurno kao malo dijete. Raširi ruke. Na tankoj i mokroj košulji ukazaše se malene dojke tamnorumenih vrhova. Između teških trepavica bljesnu vlažan sjaj. Pune usne se razvukoše u neočekivan, tup i čulan osmijeh. Podiže glavu i, zagledana gore, visoko , u onaj mlaz svjetla, viknu odjednom nekim neočekivano jasnim i prodornim glasom:

– Eno ga, silazi na oblacima! Isuse! Isuse! Aaah . . .!

Nešto stravično i svečano bilo je u tom glasu. Sve se žene poviše pod njim. Niko se nije usuđivao da podigne glavu i pogleda bolesnicu ili njeno priviđenje, ali sve su ga osjećale nad sobom. Neke počeše na sav glas da se mole, neke su se zagrcavale i molitva im se pretvarala u plač i glasno jecanje. Čulo se kako se biju rukama u mokre grudi. I svi su ti glasovi bili neobični i čudni, kakve ljudi daju od sebe samo onda kad su u zanosu od bola ili radosti, i kad zaborave ljudski obzir i stid. A zvonka jeka je te glasove uvećavala i otezala, i sve se to miješalo sa hukom vode koja je jednolično i šumno padala sa visine.

Jedina koja nije prignula glavu bila je stara Bademlićka. Ona se popela na drugi basamak, tako da je samo do članaka još bila u vodi, i otale napregnuto i strogo posmatrala kćer, i njene pokrete kao u snu, i nov smiješak na njenom licu. I onda odjednom, odgurnuši zaovu, priđe djevojci, obujmi je oko pasa, poduhvati drugom rukom ispod koljenja, i gnjevnim, krupnim koracima, kao da skriva neku sramotu, iznese je u sobu gdje su bile haljine.

Tu je bilo polumračno i tiho. Spusti dijete. Ogleda se. Nema nikog. Mala je od nagle promjene drhtala i, ponovo zgrčena, ležala na goloj zemlji; ali joj je na licu jednako ostao onaj razliven i nezdrav osmijeh čulnog blaženstva.

Iz banje su dopirali glasovi molitve i povici o čudu i ozdravljenju. A stara je stajala nepomična, poražena, još stroža i teža nego obično. Jer, jedino ona je znala da je to Bademlića smiješak, i da tu nema zdravlja i da je sve bilo uzalud. I kao da je jedva čekala da pobjegne od svijeta i da ostane nasamo sa Bogorodicom, s kojom ima još neriješen zavjet, ona se okrenu prema mračnom kutu i prošapta prigušeno i oštro:

– Uzmi je sebi! Uzmi je sebi!

Ponovila je nekoliko puta te riječi, i nije se ni osvrtala na djevojčicu koja je drhtala pored njenih nogu.