Opet sam jebeno potonuo. Pogotovo kad mi je blitvarka Franka rekla da je Stojku vidjela kako se na Bundeku drži za ruku s nekim crncem.

Piše: Pavle Svirac (Arteist)

Vjerojatno je to bio azilant iz Dugava. Stojka mi je znala spominjati te azilante, da joj je baš kul što su došli i što svojim imidžem i ležernim ponašanjem razbijaju monotoniju, žabokrečinu, malograđanski fašizam Novog Zagreba gdje ženama koje se vjenčaju s nekim druge rase noću izlijevaju bijelu boju na automobile.

Sad kad je bilo izvjesno da bih, uz godinu na Filozofskom, mogao izgubiti i Stojku, počeo sam razmatrati ideju da se ponovo pokušam roknut. I taman kad mi je palo na pamet da se ovaj put, kao totalnu posvetu klasičnoj književnosti, bacim pod vlak, na mobitel me nazvao Gordan Nuhanović i pitao me da li sam raspoložen za snimanje onako kao nekog otkačenog priloga na željezničkom kolodvoru za novu HTV-ovu emisiju Kulturni kolodvor. Pristao sam. Zuj tv kamere uvijek čovjeku bar malo vrati adrenalin, vjerojatno je taj zuj, uz Epimen kapsule za potenciju, i jedan od glavnih eliksira mladosti Ćire Blaževića.

Djelićem mozga prostrujilo mi je da bih se na tom snimanju mogao naglo bacit pod vlak. Tako bi napokon za emisiju kulture imali prilog koji bi pogledalo više od 500 ljudi. A Nuhanović bi, kad mu već nisu dali baš niti jednu književnu nagradu, barem mogao dobiti onu za novinara godine, što ju metiljski ustrajno dodjeljuje Hrvatsko novinarsko društvo.

Dok sam u subotu ujutro kroz Importanne pothodnik hodao na kolodvor na sastanak s Nuhanovićem, u Konzumu sam, u redu pred blagajnom, spazio svoju nekadašnju profu iz gimnazije, Suzanu Marjanić.

Srce mi je počelo ubrzano udarati. Nekad sam je jako volio. Ništa ljubavno i seksualno, nego baš onako kao što je mladi Andrić volio svog profesora Tugomira Alaupovića. Profesor Tugomir prvi je zapazio Ivinu – tada još, zapravo, Ivanovu – literarnu žicu. Normalno da ga se Andrić s velikom ljubavi prisjećao do kraja života.

Profesorica Marjanić nam je u Đakovu godinu dana na zamjeni predavala hrvatski. Ona nam je osnovala gimnazijski časopis Arijadna, Nausikaja ili tako nekako, za koji sam napisao uvodnik i koji na kraju ipak nije izašao, nitko nije htio iskeširat lovu za tiskanje. Kod profesorice Marjanić sam prvi i jedini put u životu imao peticu iz hrvatskog, inače uvijek samo jedinice, dvojke, u najboljem slučaju trojke. Profesorica Suzana mi je otkrila melankoličnu privlačnost grupe Svons. U njezinom iznajmljenom stanu blizu đakovačke vijećnice po prvi put sam poslušao i grupu Sonik Jut. Suzana mi je posuđivala knjige koje su mi, pičkasto rečeno, uzdrmavale dušu, kreirale profinjen književni ukus: Cvitanovog “Polovnjaka”, Borisa Viana, Lotremona, Pereka, Kortazara, Gombroviča, Brunu Šulca…

Ali ono što nikad neću zaboraviti u vezi nje je ono kad je na jednom satu svakog od nas u razredu pitala koji fakultet namjeravamo upisati nakon gimnazije. Jedini sam ja odgovorio da ne namjeravam upisati niti jedan. Na što je ona odvratila: “Tebi, Pavle, ni ne treba fakultet. Ti si jedan od onih tako rijetko darovitih mladića koje fakulteti samo uništavaju.” Nikad to neću zaboraviti! Koliko sam je volio zbog tih njezinih riječi, one me dan danas nanovo krijepe kao onda kad sam ih prvi put čuo… Tim više što sam svjestan da nema nikakve šanse da prođem drugu godinu na kroatistici, kamoli da se provučem do diplome.

Već dugo sam razmišljao da pronađem profesoricu Suzanu u Zagrebu, pogotovo kad sam prošle godine vidio da joj je izašla knjiga sličnog naslova kao i moja: Književna životinja. I, evo, sad sam je slučajno ugledao u Konzumu u Importanneu. Uzbuđen, mozga prošaranog davnim uspomenama, pričekao sam da plati na blagajni i izađe. Toliko sam joj toga imao za reći… Dati joj do znanja da mi je književnost postala životnim pozivom baš kao što mi je ona i predvidjela u đakovačkoj gimnaziji.

Čim je moja bivša profa Suzana promolila svoju jarko crvenu kosu iz Konzuma, sjurio sam se do nje i uslijed pretjeranog uzbuđenja počeo maltene buncat:

– Profesorice, opravdao sam vaše povjerenje! Uspio sam u književnosti! Skoro svi me vole, slave, svijet mi se klanja, o meni govore s poštovanjem, uvažavanjem, dobivam dobre kritike… Evo, upravo sad idem tu na kolodvor, Nuhanović će snimati o meni prilog za Kulturni kolodvor…

– Lijepo, Pavle, lijepo, tebi vidiš ide… A, ja koja sam se godinama trudila, besplatno pisala plahte tekstova za Zarez, mene sada razapinju po medijima kao gričku vješticu. I to samo zato što mi je Ministarstvo kulture dodijelilo 150 000 kuna za tiskanje moje knjige “Kronotop hrvatskog performansa” – snuždeno će moja bivša profa.

– Jako zanimljiv naslov… Ali ja vas više pamtim kao stučnjakinju za Krležu, nema bolje knjige o mladom Krleži od one vaše što je izašla u MD nakladi… Koliko sam se krijepio tom knjigom… Koliko bolje shvatio mladog Krležu i zavolio ga puno više nego starog Krležu. To me čudi, da jedna takva rasna krležijanka, kojoj Visković samo navlaženom krpicom može brisati naočari, raspisala o hrvatskim performansima. Krleža se širokim mlazom ispišao na čitavu jugoslavensku apstraktnu umjetnost… Kako bi se tek onda ispišao na hrvatske performanse – iskreno ću.