Piše: Josip Luković

”Dobrodošao A., čekao sam na ovaj sustret, štono reći, čitavu vječnost, da napokon položimo račune nakon tolikih godina”- nejasna sjena izgovarala je podrugljivim glasom, dok se A. opirao teškoj glavobolji i ostacima melatonina u svojoj svijesti. Noge i ruke su mu bile tako teške, tijelo kao paralizirano a ona sjena prizivala ga je poput sirena prema ostrvu, dah je postajao sve lakši. ”Gdje sam ja to ?” – upita se A.  Na uskom trgu nepoznata grada, okružen malim, neobičnim stvorenjima nalik na ljude, koji su tupim korakom protjecali ulicama, vođeni nekom infernalnom silom, ali sa prezirom na licu jedni prema drugima. Iz kafića su dopirala zveckanja čaša i krigla, popraćena glasnim ritualnim zaklinjanjima na bratstvo, vjernost ili pak neku od zakletvi oslabljenih i žučljivih utrobi pod mačem kralja Alkohola i njegova premjera dok su sa obližnje tržnice dopirale najmaštovitije psovke i proklinjanja među gladnim grlima i taštim trgovcima. A-u je cijeli taj prizor zmazanoće i niskih ljudskih poriva izazivao mučninu, ubrzao je korak i za čas se našao u zelenilu na gornjem dijelu grada. Popljuvane ulice, što ih je s gađenjem prolazio, iscrtkane raspadnutim leševima pregaženih mačaka, golubova, puževa, izmeta ugojenih pasa, što molećljivim pogledom pognute glave prose komade ostataka s obiteljskog stola, začinjenih slanim isparavanjima stonjaka, koji nerijetko je u službi psihologa- savjetnika. I tako prolaze te utvare na dvije noge pored njega, veliki, mali, mršavi, debeli, dugokosi, kratko ošišani, u paru, sami, i poput marionetskih lutaka nevidljivih konaca, sa umjetnim osmjesima teže prema nekom pravcu, bez kompasa i bez zvijezde, pod sjenom ideala, teže ka sreći sakriveni u opskurnoj sobici ljenosti svakodnevnice, podignutih ustiju, ispucalih od žeđi, upravljeni prema nebu. Pokoji od tih zemljanih bića, podigne svoj pogled spram prostranog večernjeg neba, i maštom plovi tim bezimenim oceanom, na malim barkama od vodene pare, no često mu visina izaziva vertigo, iskonski taj strah od nepoznatih visina. ”Jedino ja te razumijem, jedino samnom možeš misliti na glas, jedino ja sam tvoj brat”- progovori opet sjena i raspline se poput kapljice nakon dodira sa zemljom. ”Jedino ti ?” – pomisli A. – ”sjena mračnija od tisuću noći, zagrobnog glasa i plijesnivog daha, samo ti znaš što se događa ispod površine ovih prozora moje svijesti”. ”Predivno !” – usklikne i krene u smjeru poznate gradske šetnice. Volio je C., predivna livada omeđena gustom šumom a opet u samom centru grada. Kao portal za one kojima je smog ispunio pluća, te im je potreban kisik kako bi održali moždane budnima, a duh tješili činjenicom da kisik izaziva koroziju okova. Izvalio se na zeleni tepih i pustio ostacima melatonina da ga povedu kroz sjećanje. Lagano podrhtavanje ruku, polagani udah, misli na svom prirodnom putovanju, poput vode u koritu, svojim protjecanjem izazivaju susjedne iskre, čineći tako da se A.-u učinilo kako se okolni svijet oko njega topi, poput voštane svijeće i urušava se sam u sebe, lica okolnih ljudi postaju iskešene plastične mase, nebo tamno, sa primjesom ljubičaste, drveće nalik na otopljeni sladoled.  Naglo zatišje, prohladan vjetar koji prolazi kroz sve pore, udah, slobodan pad. Provalija koja je nastala ispod A. i koja je progutala livadu, ljude, drveće, gliste, mrave, opuške na travi, ljubičasto nebo i iskešena lice, pa i samog A., bila je poput vakuuma, besprijekorna, beskrajna, sa raznim svjetlosnim indikatorima neuronskog pražnjenja, nejasnih fragmentarnih isječaka, glasova…”Osjećam kako padam. Kamo ? Ne znam… Neobičan miris miluje mi nosnice dok pored mene ruke drže čašu, glave ispuhuju dimove čineći kružiće, kvadratiće i razne druge geometrijske oblike, usta si izjavljuju ljubav, mržnju, savjetuju se, psuju.” Odjednom opazi male svjetlucave točkice sačinjene od poigravanja elektrona, pruži ruku, nagli trzaj i osjeti kako se sve oko njega ubrzalo do beskonaćnosti, a on se odjednom našao na glavnom gradskom trgu. ”Bok A., oprosti kaj kasnim” – začuje pored sebe poznati glas N. – ”Gdje ćemo ?”  ”Ne znam,” – odgovori – ”Mogli bi možda uobičajeno. Ne istražuje mi se baš grad danas.” – promrmlja A. i upute se do dućana i do dogovorenog mjesta. Često su tako provodili večeri, ispijajući vino, pušeći na tone duhana i raspravljajući o umjetnosti, filozofiji, znanosti, društvu… mučio ih je taj nemir, nemir koji je dolazio od gladi za nečim novim, za događajima…Kažu da se život sastoji od gomile sjećanja, a činjenica jest da se juha ne radi od samo vode i mrkve, već je potrebno i meso, začini, rezanci… ljepota je u raznolikosti, a ne monotonosti kojom je, tako suprematistički, ocrtavala se stvarnost njihovog doba. Kažu da u svakom dobu, događa se trenutak pomračenja, trenutak kada kompas podivlja i kada ulične svijetiljke zamjene zvijezde. Kažu, tada osjetljivija bića teturaju, poput utopljenika ridaju na koljenima brdima ruina na atlantisu potonulom u boci, i tada se pretvaraju u prafinske svijeće koja sagorjevanjem osvjetljavaju put. Kažu da mnogi ostanu samo trenutak zasljepljujuće svijetlosti zakopane u vremenu i prostoru, ali kažu da postoje i one iskre, koje te nemirne duhove stave pod svoje okrilje i zajedno tvoreći legiju, tihom revolucijom kreiraju svijet. ”Kakvih li lijepih misli” – promrmlja A. – ”Ali znaš, dogoditi će se to, kad tad. Samo je pitanje, hoćemo li mi biti ti koji će uhvatiti pero i ispisivati stranice povijesti i stvoriti si stvarnosti kakvu zaslužujemo, definirati svoje doba i biti lijepo sjećanje generaciji, ili ćemo biti samo male grančice otpale od rodnog stabla, koje sada pasivno plutaju na toj rijeci koja ima još jednom doći.” ”Da, ali za to je potrebna volja” – odgovori glas. ”Volja? Nije li to iskra koja kola žilama svakog poete, svakog artističkog bel esprita, nije li to mutirana stanica malignog melanoma, koja izjeda tkivo oboljelog društva ? ” – upita A. ”Nije, to je crv koji se rađa u potrebi za razgradnjom nametnute stvarnosti spljesnjivile od dotrajalosti, vlage želučanih sokova i nagomilanih suza. To je južnjak koji otapa led, a led lomi brvna, i tada sve opet pada u tok, svi mostovi, i tada je sve opet u pokretu,u adolescenciji, sa iluzijom nade. ” – odgovori glas – ”A za buđenje tog crva, potrebna je i jedna smrt, smrt taštine, straha, sumnje, malodušnosti i egzistencijalne tjeskobe.” A. je već kod zadnje rečenice podignuo bocu crne tekučine, dobrano ispio i uputio se u sjenu. A. se otrgne od svjetlucave iskrice beskonaćnosti i opet se nađe u vakuumu. Ova vizija mu je ostavljala gorak okus na usnama i taman kada je pomislio da mu se srce ledi u grudima od hladnoće koju je osjećao godinama i koja ga je sputavala u buđenju, osjeti dobro poznat miris i glas kako ga doziva negdje u beskonaćnosti vakuuma.  ”Probudi se, pjesniče, ne valjaj se u blatu poput svinje, ne traži ostatke probavljene hrane i nebudi oslabljena utroba sa rupom na sredini iz koje kapa crna žuč. Nije ti suđeno biti mahalicom za muhe, insekticidom, pronalazačem novih buka. Ako želiš da te slijedim, budi vatra, čist zrak. A da bi to bio, skoči u najdublju provaliju i pritom si zabij klin u srce, neka ta beštija koja te opsjela ide dozla boga. Neka ti duh, oslobođen od infernalne tamnice zvane tijelo, zaori visinama, svojim prirodnim staništem. Budi albatros, budi glas čiji će odjek ponavljati svaka dolina u šapatu jeke. A pošto ti smrt nije suđena, tada ćeš hrabro otvoriti oči, koje svijetlost neće nagrizati a tama promiskuitetno mamiti.Tada ćeš uspravnim hodom koračati sa svojom legijom prokletih šengajsterajskih bel esprita. ” A. lagano ustane, i staklenim očima, oboren lancima i okovima dugogodišnje prašine njegove camere obscure, duboko udahne, i naglim trzajem rastrga to trulo željezo, zabije si ga duboko pod prsni koš, i laganim korakom, posljednjom trunkom snage skoči u ponor bezdana… Sekunda, dvije, tri… dubokim udahom razorilo se staro mjesto, i glavni gradski trg, i C. gdje je ležao na travi, i popljuvane gradske ulice, i utvare otopljenih lica, i izmeti na gradskim ulicama… ”Osjetio si sada bol koja je ležala u tebi zbog tvog kukavnog bijega u najtamnije zakutke svijesti. Osjetio si, ali si me našao, i sada podigni glavu i sa novom spoznajom kreni i povedi svakoga, na koga naiđeš da umorno sjedi na kamenu pored puta. ”- začuje glas sa početka, i pronađe se sjedeći za malim stolićem na balkonu, sa olovkom, papirom i cigaretom koja malim spiralnim oblicima tkuje misaonu nit prema onom svijetlom dijelu kišnog, ljetnog popodneva.