Piše: Volga Švorinić

Vrijeme je našem umu, zaista, relativna kategorija – kalendar bilježi 2014-tu poslije Krista, svakodnevno, mehanički registriramo tu činjenicu bez emocija i razmišljanja o tijeku, događajima i životima ljudi, koji su prije nas, nakratko „prošetali“ ovom planetom. O njima površno zaključujemo preko tragova koje su za sobom ostavili, koje više ili manje čuvamo, već prema tome koliko nam profita mogu donijeti. Kod nekih datuma zastanemo na kratko, tobože se zamislimo, ponovimo rituale u kojima sebi izgledamo mudri i dobri, osviješteni uz šarenilo obilja iz najbližeg šoping centra. Život, uronjen u vrijeme, teče kao rijeka, u kojoj se nejaki plivači utapaju, oni nešto vještiji bore s njenim tijekom s nepredvidljivim ishodom, a najsnažniji dočepaju njene obale.

Kako sam se i sama, kozmičkim izborom našla u toj rijeci, imam neko svoje iskustvo. A kako me je odabrao poziv pomagača, svoj radni vijek ispunih uvidima u živote bližnjih. Zahvalna sam im na povjerenju koje su mi poklonili, neki kažu da je imalo smisla … Od svih njih, puno sam naučila. Listajući album sjećanja na ljude i probleme, zbog kojih su mi se obraćali uočavam mijene vremena, koje je za mene kao jedinku i prolaznicu dugo, a u planetarnom smislu posve zanemarljivo, gotovo još nepostojeće. Pojednostavljeno, slikovito govoreći, nekad, ne tako davno, svraćali su, uglavnom, nedovoljno trenirani plivači, oni koji su zapeli u nekom rukavcu, pa ne znaju kako ili se boje povratku riječnom tijeku. Bilo je i onih koji trebaju pratnju do zadnje luke.

A onda su polako, pa sve više na moja vrata počeli kucati oni, kojima plivanje ne bi smjelo predstavljati nikakav problem, dapače! Nastupilo je vrijeme kad sam se našla okružena vrsnim plivačima kojima ne treba trener. Pa po što su onda došli, kako im ja, vrlo osrednja plivačica mogu pomoći?
Trebalo mi je vremena da se suočim i povjerujem onome što vidim: ti ljudi su obnevidjeli, izašli su iz rijeke, ušli u zlatne kaveze i tu pokušavaju plivati na suhom, pa se sudaraju sa zlatnim rešetkama. Ti ljudi ustaju svako jutro u isto vrijeme, sjedaju u svoje, kožom tapecirane automobile, voze ih vrsni vozači do blještavih odredišta, koja se otvaraju pred njima bez dodira, a isto tako zatvaraju za njima kad uđu. U tim staklenim carstvima osigurano im je sve što im treba: tu se održava uvjek ista temperatura i vlažnost zraka, svijetlo je difuzno i ravnomjerno raspoređeno, dizala mirisna i bešumna, prozori uglavnom zatamnjeni i nepropusni za zvuk. Hrana je gastronomski ispravna i sterilizirana, ni u toaletima bakterije nemaju šanse. Svi kotačići u obliku ljudskih bića su na svom mjestu, funkcioniraju besprijekorno, a ako koji imalo zakaže za tren se makne i zamjeni novim, ispravnim.

Ulaskom u to carstvo vrijeme prestaje kao životna dimenzija, zamjenjuju ga sat i raspored. Tu se govori drugim jezikom, kratko, jezgrovito, uniformno, ekonomično. Kako bi pojačali privid smisla i cjelovitosti pristupa, a zapravo učvrstili kavez, vladari tih carstava planiraju i realiziraju, prema rasporedu dakako, „brigu“ za svoje čovjekolike robote. Obvezatan dio dresure pod maskom brige za ljude, su takozvane radionice s intrigantnim, uglavnom engleskim nazivima poput: team building, conflict management, conflict resolution, time management … Ubačene su i udice s osobito slasnim mamcima poput: uspjeh u par koraka i magijom nad magijama: stres i kako ga izbjeći … WOW! Neviđeni ili rijetko viđeni vladari carstva vode svoje njegovano roblje i na izlete, s elitnim sadržajima poput raftinga, ali i uz janjetinu na ražnju… igra se tu i paint ball baš iz duše … carstvo je zaokruženo, čuvari svi na svojim mjestima. Njegovi moderni robovi zovu se menađeri ili menađerice. Menađeri uglavnom uspiju formirati i neku svoju obitelj izvan carstva, izrode čak i neku djecu, koju ne vide, ali ih njihove tajnice uredno obavještavaju o elitnim školama, kad za njih dječica stasaju i upisuju na vrijeme, zajedno sa propisanom školarinom.

Menađerice, upadno rijeđe sklapaju brakove, uglavnom ostaju neudate i bez djece. Ipak, kako neki ljudski nagoni, poput potrebe za seksom, odoljevaju vremenu barem kao rudiment, u hermetično zatvorenim carstvima sklapaju se, u predasima i stankama u rasporedu više ili manje tajne veze s predvidljivim ishodima.

Redaju se tako dani i godine, podebljavaju bankovni računi, noći u skupocjenim spavaonicama u samom centru ili izvan grada, u vilama i dvorcima koje čuvaju stražari. Rijetkim, neradnim vikendima nazivaju se neki koje zovu prijateljima, pa padaju dogovori o noćima u kojima ćemo se „ubiti“ alkoholom. Ponekad, doduše, padne i neki barbicue, skupi se par sličnih obitelji kod onog koji ima najveće dvorišće, a možda i bazen, pa se djeca igraju, a uspješni roditelji opuštaju uz priče: sječaš se onda kad sm… I taman, kad izgleda da je sve kako treba i u izobilju krenu neke neprepoznatljive more, panike, boleštine … Ovakve smo slike, ne tako davno gledali u brojnim holivudskim, trivijalnim, celuloidnim pričama i mudro zaključivali o ispraznosti takvog života… Već godinama ovaj medo igra i u našim, susjednim dvorištima…
E sad, kad ovi „uspješni“ ljudi zatraže pomoć, vrag je zaista odnio šalu … Probuditi ih, da vide da plivaju na suhom je često nemoguća misija … toliko dugo su izvan života, toliko su navikli na surogate, pobrkavši samopouzdanje s halapljivošću, samopoštovanje s bahatošću, snagu s moći … oni zapravo, vrlo često, ne traže pomoć već samo štaku s kojom bi nastavili veslati na suhom… takvi žive po inerciji poznatog i nalaze različita objašnjenja sebi i drugima, praveći slatki limun u stilu: menađerska bolest, danas ništa neobično, zapravo pokazatelj uspješnosti … ostatak života prožive na suhom, pa sad …

Oni rijetki, a ima ih, koji progledaju i donesu odluku da se vrate u rijeku, moraju se suočiti u kakvom su im stanju škrge, peraje i sve ostalo što je potrebito za plivanje nošenje s rijekom … put je to kojim se, na žalost, rijeđe ide … al ja sam svaki put sretna kad svjedočim da ga je netko odabrao … i nazdravim mu od sveg srca!