Piše: Marijan Grakalić

Postsmrtna opijela zatresu čelo na povratku u prošlost, nudeći gostoljubivost sjećanju o onom prošlom dobu u kojemu je pokojnik živio svoj život i svu našu zbilju. Varke smrti tu ne mogu ništa jer one to ne mogu promijeniti. Ono što smrt nije zaboravila i što nije odnijela sa sobom stoji i dalje tu među nama bez ikakve obmane. Nema nikakve sumnje u to da je don Živko Kustić (84) bio čovjek posvećen obitelji, vjeri i Crkvi, Bogu koji ga je na kraju uzeo nakon punog i iskrenog života u kojemu se istakao kao bard hrvatskog, katoličkoga novinarstva.

Odrastati kao vanbračno dijete, postati grko-katolički svećenik, odgajati vlastitu djecu i brinuti se za brojnu porodicu ali i pastvu, utemeljiti jednu od najznačajnijih katoličkih izdavačkih kuća ”Kršćansku sadašnjost”, voditi godinama kao glavni urednik naš najveći vjerski list ”Glas koncila”, biti predan istini i nepotkupljiv, težiti objektivnom i vjernom prikazu društva i crkve, biti na meti agitatora i denuncijantaeljeti promijene i poštivati mudrost šutnje, napisati ljubavni roman (Zaljubljeni robovi) ali i druge knjige (Mali ključ Crkve u Hrvata, Bog za odrasle, itd.), imati važno mjesto u organizaciji Nacionalnog euharistijskog kongresa (1984.), biti osnivačem nove katoličke novinske agencije (IKA), originalni kokkolumnist pisac uvažen od kolega, važne su i neosporne činjenice koje ostaju iza Živka Kustića.

Odlaskom Živka Kustića zatvara se jedno čitavo i dugo poglavlje hrvatskog novinarstva u kojem je on bio medijski temelj političkog i ekumenskog dijaloga, prevažne stvari za koju se krvavo izborio u onim još olovnim vremenima i koja predstavlja jednu od najsvjetlijih točaka hrvatskog novinarstva uopće. Moguće je da će poznata mudra šutnja i druga sitnozuba misao to zanemarivati i obilaziti, ali činjenica da je don Živko svojim radom, mišlju i riječima otvorio prostor razgovor u jedom podijeljenom i tužnom društvu, zbog toga neće nestati. Sjećam se kako je za Nacionalnog kongresa veoma predano i profesionalno vodio medijsku službu cijelog tog događaja u Mariji Bistrici, šaleći se pri tome s nama tada mladim novinarima istodobno pokazivajući rijetku viđenu širinu i duhovitost. Bio je pisac za kojeg nije bilo ograda ili tema koje bi ostale nedodirnute ili zanemarene.

Život je obično puno širi od onoga što se tek usput priviđa, pa ako se sada pogledaju njegove kolumne i članci, lako se uvidi da je tome tako. Nije bio poklonik zatvaranja očiju, čak niti toga da ih drži polusklopljenima. Pisao je o svemu i imao svoj stav. Možda se s njime i nismo uvijek složili, ali ga nismo mogli zanemariti.

Don Živko Kustić jedna je od najznačajnijih i najvećih novinarskih ličnost hrvatskog novinarstva dvadesetog vijeka. Velike energije i smiona pera. Počivao u miru, dragi prijatelju.