Piše: Romano Bolković

Jednom sam Darku Polšeku u nekom chatu napisao ovu bilješku: Tvoja me opaska: “Eichmann i njegovi prijatelji držali su da su nacionalsocijalizam i komunizam „neka vrsta braće“.“ Pisac Wolfgang Hillers, suradnik Bertolda Brechta, s kojim je zajedno veličao „nemilosrdnu staljinističku industrijalizaciju“, smatrao je da je sada, 1933. potrebno samo riječ „proleterski“ zamijeniti riječju „njemački“. „Ono Ja mora se podrediti onome Mi.” podsjetila na jednu moju, davnašnju: “Jednom je prigodom Miroslav Tuđman govorio o mjestu iz Ranih radova koje je njegov otac, dr.Franjo Tuđman, rado citirao kao motiv u skladu s kojim je oblikovao HDZ: riječ je o famoznom mjestu na kojem se sugerira nužnost stvaranja avangarde radničkog pokreta koja se stavlja na mjesto cjeline političkih snaga jednog društva; umjesto radništva, Tuđman je tu vidio nacionalnu avangardu, nažalost i etnički, u vidu Hercegovaca (vidi Aralica u sporu s Manolićem i Mesićem)…“

Često sam ovaj motiv vrtio po emisijama i tekstovima.

A sada evo, iz Ranih radova, mjesta koje spominje Miroslav Tuđman, koje je njegova oca inspiriralo u pogledu zasnivanja kakve-takve ideologije HDZ-a, ali i njenog političko-organizacionog oblika, zajednice (paziti: zato i nije riječ o partiji, o onome što izražava interes sam dijela, partikularni interes, već je tu ime zaista program, jer govori o onome jednom za koje smo svi i oko kojega se i okupljamo za-jedno, o zajednici!). Ujedno, to mjesto unekoliko osvjetljava ovaj uvid o pobratimstvu totalitarističkih lica u svemiru: o nekoj vrsti bratstva nacija i komunista:

„Za Njemačku nije utopijski san radikalna revolucija, općečovječanska emancipacija, nego naprotiv, djelomična, samo politička revolucija, revolucija koja ostavlja stupove kuće. Na čemu se zasniva djelomična politička revolucija? Na tome, što se jedan dio građanskog društva emancipira i dospijeva do opće vlasti, na tome, što jedna određena klasa poduzima opću emancipaciju društva iz svoga posebnog položaja. Ova klasa oslobađa cijelo društvo, ali samo pod pretpostavkom da se cijelo društvo nalazi u položaju ove klase, npr. da ima ili da po volji može steći novac i obrazovanje. Nijedna klasa građanskog društva ne može igrati ovu ulogu, a da ne izazove u sebi i u masi trenutak entuzijazma, trenutak kad se bratimi i stapa s društvom uopće, kad se zamjenjuje s njim i kada je društvo osjeća i priznaje kao svoga općeg predstavnika, trenutak kad su njeni zahtjevi i prava uistinu prava i zahtjevi samoga društva, kad je ona zaista glava i srce društva. Samo u ime općih prava društva može jedna posebna klasa polagati pravo na opću vlast. Za osvajanje ovog emancipatorskog položaja, a time i za političko iskorištavanje svih sfera društva u interesu vlastite sfere, nisu dovoljni samo revolucionarna energija i duhovno osjećanje svoje vrijednosti. Da bi se revolucija jednog naroda i emancipacija jedne posebne klase građanskog društva poklapala, da bi jedan stalež važio kao stalež cijeloga društva, zato se moraju, obrnuto, svi nedostaci društva koncentrirati u jednoj drugoj klasi, zato mora jedan određeni stalež biti stalež opće smetnje, otjelovljenje općih prepreka, zato mora jedna posebna socijalna sfera važiti kao notorni zločin cijeloga društva, tako da se oslobođenje od te sfere pojavljuje kao opće samooslobođenje. Da bi jedan stalež bio par excellence stalež oslobođenja, zato mora, obrnuto, jedan drugi stalež očigledno biti stalež podjarmljivanja. Opće negativno značenje francuskog plemstva i francuskog klera uvjetovalo je opće pozitivno značenje buržoazije, klase koja je s njima neposredno graničila i koja im se suprotstavljala.“

Umjesto Marxovih varijabli francusko plemstvo vs. Buržoazija, ubaciti sada nazive po volji, a naročito obratiti pažnju na karakter ove ideološke fantazme koja unaprijed računa na svoj neuspjeh, pretpostavljajući za to i nužnog krivca, mangupe u našim redovima, što anticipira čistke, baš kao i holokaust: „Da bi se revolucija jednog naroda i emancipacija jedne posebne klase građanskog društva poklapala, da bi jedan stalež važio kao stalež cijeloga društva, zato se moraju, obrnuto, svi nedostaci društva koncentrirati u jednoj drugoj klasi, zato mora jedan određeni stalež biti stalež opće smetnje,…“.

Kad se klasno, kako veli Hillers, zamjeni s nacionalnim, proletersko s njemačkim a samoupravno s hrvatskim, onda ćemo shvatiti što je to Franju Tuđmana inspiriralo na osnutak HDZ-a: „Na čemu se zasniva djelomična politička revolucija? Na tome, što se jedan dio građanskog društva emancipira i dospijeva do opće vlasti, na tome, što jedna određena klasa poduzima opću emancipaciju društva iz svoga posebnog položaja. Ova klasa oslobađa cijelo društvo, ali samo pod pretpostavkom da se cijelo društvo nalazi u položaju ove klase, npr. da ima ili da po volji može steći novac i obrazovanje. Nijedna klasa građanskog društva ne može igrati ovu ulogu, a da ne izazove u sebi i u masi trenutak entuzijazma, trenutak kad se bratimi i stapa s društvom uopće, kad se zamjenjuje s njim i kada je društvo osjeća i priznaje kao svoga općeg predstavnika, trenutak kad su njeni zahtjevi i prava uistinu prava i zahtjevi samoga društva, kad je ona zaista glava i srce društva.“