Uz jedan razgovor i oluju

Još samo malo
i kiša će ući u ovaj
kafić, kroz zrak i po podu,
i magla će ući, kroz sve,
kroz nas, s tom kišom, i munje
će vodoravno udariti u ovaj kafić,
ravno kroz nas, kroz prsa, kroz stakla,
snagom naleta vjetra gore na planini,
(tamo gdje sam jednom posve sam stajao,
i jednako ovako se mračilo, i mogao sam
čuti dojavu naleta, uvijek nekih desetak
sekundi prije udara)
i onda bi bilo još samo malo i
bilo bi ovako, kao ovdje u ovom kafiću,
sve bi dolazilo da uđe u mene,
uvijek još samo malo.
Kao sada, to se može osjetiti, čak
i vidjeti, promjena ne bira ove trenutke,
promjena nije zaustavljiva, zato će
oslikan zid tamo desno puknuti,
pitanje je svakog trenutka, posve mirno
sjedimo i pratimo sve to, jer na sve to smo
čekali, samo čekali, da dođe i uđe
u nas, pa da sve okolo popuca, snizi se,
pogne se, savije, iskrivi se i nagne, da
prokleto izgubi svoju očitost, svoju veličinu,
svoju uzaludnu bitnost.
I opet još samo malo, i onda će biti,
i ostat će, samo ta ljetna oluja, koja
od ovoga svijeta više nije, ne može biti.
Onda idemo trčati.
Daleko, dugo, što dalje od ruševina
ovog kafića u koji smo sjeli pričekati,
još samo tako malo, da krenemo trčati,
pod olujom, kroz nju, s njom i nju,
biti jedna ako nas uzme k sebi,
i tako biti, još samo malo,
i još samo malo.

(Za A., you know who you are, my love)