Piše: Marijan Grakalić, snimo: Julio Frangen

Fotografski radovi izloženi pod naslovom ”Nepoznati Zagreb” fotografkinje Marije Braut (85) u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, a u odabiru i obradi bračnog i umjetničkog para dizajnera i fotografa Sanje Bachrach-Krištofić i Marija Krištofića, nije samo najvažniji slikovni događaj ovog ljeta u Zagrebu, već je uz to i jedna od rijetkih monumentalnih prilika za susreta s hrvatskom fotografskom klasikom. Ako je ikada prije i bilo sumnje da je Marija Braut naš fotografski klasik, onda je takvo podozrenje ovom izložbom i dodatno odmaknuta. Ne samo zbog uvjerljivih i mnogobrojnih radova od kojih mnogi dosežu fotografske vrhunce, već i zbog onog umjetničkog senzibiliteta koje posjeduju i koji ih na dugovječan način smješta u cijeli kontekst povijesti hrvatske fotografije. Tu one postaju mjerilo kako osobne osjećajnosti tako i opće estetike, uzor koji se nastavljajući na urbanu fotografsku tradiciju Toše Dabca uzdigao i postao samosvojan i originalan, pa ga zato nepomućeno slijede i nastavljaju i brojni kasniji fotografi Zagreba i drugih hrvatskih mjesta i prilika.

Osim ove gore spomenute i nezaobilazne činjenice, druga velika senzacija jest ponovno otkrivanje fotografskog majstorstva Marije Braut, vidljivog u čitavom nizu do sada neizlaganih, nepoznatih i nedostupnih fotografija, od kojih neke nadilaze one njezine od prije najpoznatije radove. Takva začudnost i pribranost u fokusu objektiva ističe se u fotografijama Travnog iz 1974., Ilice pred novu godinu 1980., ili pak u gotovo lirskoj ekspoziciji na fotografiji ”Pogled s prozora moje sobe” (1980.). Naravno, i mnoge druge fotografije svjedoče likovnoj genijalnosti autorice i time prestaju biti tek fotografska dokumentacija što spaja i slika zagrebačka desetljeća postajući neupitnim umjetničkim doživljajem.

Marija Braut, klasik hrvatske fotografije, ovom monumentalnom izložbom posvećenom Zagrebu pokazuje kako umjetnost nije pitanje stereotipa ili klišeja. Raznovrsnost tema i kadrova, zainteresiranost za život grada i osebujnost osvajaju već na prvi pogled. Na najbolji način ovdje se vidi zašto umjetnost nije i ne može biti marginalna, od prizemlja stvarnosti njezine fotografije stvarju dugovječne gradske vedute koje ne samo da proširuju već ujedno i za dugo postaju dijelom identiteta našeg grada.