Piše: Edit Glavurtić
Kako vrijeme prolazi sve više skidam etikete sa stvari i okrećem se svijetu kao da ga vidim i otkrivam po prvi put. Na taj način radim manje grešaka, a i zabavnije je. Zaobiđem društvo u kom se raščlanjuju teme kako „više nema normalnih muškaraca, plavuše su glupe i danas se ne isplati biti pošten“. Muškaraca ima i ovakvih i onakvih, kao i žena. Slučajno poznajem neke veoma inteligentne blondine, tome još i lijepe, što je neoprostiva kombinacija. Što se poštenja tiče, ono nije stvar izbora ni isplatljivosti, nego odgoja i karaktera.
Vrijedi i za sve drugo, kad se malo odmaknem pa stvari pogledam iz drugog ugla, vidim da sve može biti drugačije, da sve treba osobno preispitati, jer ne vrijede ista pravila za svakoga. Sve više se sklanjam u stranu kad netko nešto izričito tvrdi, upućuje i opominje jer je to doživio. Pa što onda? Ja sam možda doživjela nešto sasvim drugo.
I nije tome razlog dalmatinski inat, jer u meni nema baš puno toga što bi se inatilo, već osjećaj izvjesnosti da jedno iskustvo ne može biti pravilo, već samo tuđe iskustvo. I djetinje povjerenje da ću možda ja imati sreće gdje je drugi nije imao.
Da stvari možda ovaj put krenu dobro. Ako i ne, ako tresnem glavom, neću drugome reći da odustane jer je nemoguće. Možda njega posluži sreća, uvijek ima onih koji se provuku, pa uspiju.
Hrabri i luckasti mi daju nadu, a ona je u ovim nesigurnim vremenima najvažnija. Veselim se svakom letaču i svakoj vatri koja u nekome gori, svakom preskočenom zidu, i svakom ostvarenom snu. Nema toga puno, ali uvijek se netko izdvoji, i ponešto provuče… ne previše, i ne prečesto, ali sasvim dovoljno da ne prestanem vjerovati. Ako sam prethodno odstranila etiketu, to je dovoljno za sljedeći korak.
radio gornji grad 
