Piše: Luciano Rossa

Prije dvije godine mnogi u Hrvatskoj bili su u euforiji izazvanoj izricanjem oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču. U međuvremenu je prošlo dovoljno vremena da se euforija slegne, da istekne i period u kojem je bilo moguće podnijeti žalbu na presudu (što do trenutka pisanja ovoga teksta nije napravljeno) i da se dojmovi o tom suđenju slegnu i da mu se pristupi malo hladnije glave.

Prvenstveno treba pokazati razumijevanje za težak posao svih sudaca na sudu u Hagu, no mi ćemo se zadržati na onima koji su sudili generalu Gotovini, jer je njegovo suđenje imalo jednu specifičnost u odnosu na ostala suđenja. Srce procesa, kako je to naveo general Dufman, je bio problem topništva, a to je rijetkost i u svjetskim razmjerima i tu su se suci zbilja našli u teškoj situaciji.

Poslije ćemo vidjeti kakve je to probleme analiza topničkog djelovanja stavila pred njegove suce, a na trenutak ćemo se vratiti na zahvalu sucima koji su mu izrekli oslobađajuću presudu. Sjećamo se da odluka nije bila jednoglasna, no su od pet sudaca trojica bili za oslobađajuću presudu, dok su dvojica bila protiv nje. Prva trojica su dobili svoju satisfakciju time što su ostvarili pravdu,pa ne sumnjamo da će ih se mnogi sjetiti po dobrome, ali naš portal smatra da su i druga dvojica (suci Pocar i Robinson) zaslužili da ih se sjetimo kao dijela tima koji je oslobodio generale Gotovinu i Markača pa im je uputio čestitku na obljetnicu oslobađajuće presude sa srdačnim željama da se pridruže našoj proslavi bez ustezanja uzrokovanog njihovim stavom. Čestitku su im uputili na sudsku stanicu za komunikaciju a dopunili su je i pjesmom Caterine Caselli „Nessuno mi puo Giudicare“ ne bi li dvojici sudaca dodatno uljepšali dan (za one koji nisu na ti sa talijanskim jezikom prijevod glasi „Nitko mi ne može suditi“).

Po izrečenoj zasluženoj počasti našoj dvojici sudaca sada se možemo fokusirati na ono što smatramo meritumom stvari u suđenju generalu Gotovini. Uzeti ćemo isto onaj primjer kojim se poslužio Dr. Neven Sesardić u svom poznatom tekstu o etničkom čišćenju u kontekstu optužbe za udruženi zločinački poduhvat. Inkriminacija je imala tri elementa koje je trebalo dokazati: a)postojanje plana protjerivanja Srba od strane hrvatskih vlasti: b)provedbu plana u djelo; c)da su Srbi otišli zbog provedbe toga plana, a ne iz nekog drugog razloga. Elemente a) i c) ćemo zanemariti i fokusirati ćemo se na element b). Sud je tu spojio plan protjerivanja Srba i terensku realizaciju toga plana posredovanjem topničkog djelovanja, naime hipoteza je suda bila da je došlo do ilegalne uporabe topništva, te je takva uporaba topništva (prekomjernim i neselektivnim granatiranjem) uzrokovala bijeg civilnog stanovništva. Uočimo da takav stav postaje dvojben kada se vidi da su Srbi napuštali i područja gdje nije bilo uporabe topništva, odnosno bilo kakvih bojnih djelovanja, no to ćemo zanemariti i pozabaviti ćemo se legalnošću uporabe topništva i načinom na koji je taj problem tretiran na suđenju (analizirati ćemo situaciju u Kninu).

Optužba je, dakle glasila, prekomjerna i neselektivna uporaba topništva. Dvije su sastavnice optužbe i razmotriti ćemo prvu – prekomjerna uporaba topništva.

Sam pojam implicira da postoji umjerena uporaba topništva, a onda i uporaba topništva ispod zadane minimalne mjere. Problem suda je bio kako doći stava o mjeri onih 905 projektila na pet legalnih ciljeva. Prije svega postoji li neka procedura koja će otkriti koliko je legalno upotrijebiti projektila? Naravno da postoji i broj projektila se ne bira slučajno već se računa rješavanjem taktičkog zadatka (to znaju svi bolji topnički časnici) i ovisi o osobinama cilja, daljini gađanja (odstupanje od optimalne udaljenosti)… i taktičkoj potrebi. Kako je granatiranje trebalo biti podrška postrojbama u napadu (a ne primjerice ) ometanje, po pravilima koja su bila na snazi u Domovinskom ratu topništvo je trebalo uništiti mete u razini od 20-40% i trebalo je predvidjeti toliki broj projektila. Da je toliko projektila predviđeno možemo razabrati i iz svjedočenja načelnika topništva iz Zadra koji je pred sudom izjavio da je pristiglo premalo projektila.

Sukladna tom svjedočenju je i izjava generala Stipetića u TV-emisiji u povodu Dana zahvalnosti. Kako je stiglo premalo projektila tako ih je premalo i ispaljeno. Možemo to i matematički napisati za one koji su skloniji tom načinu izražavanja: x – broj projektila ispaljenih ne Knin; m – minimalni broj projektila za zadane mete; M – maksimalni broj projektila za zadane mete. Naša rečenica glasi

X < m < M

Od oka računajući m je trebao biti oko 2700 projektila, a M dvostruko veći. Imajući u vidu te brojke jasno je da prva optužba nije dokazana, ali i da prigodom njezinog dokazivanje nije uporabljena odgovarajuća procedura jer bismo u tom slučaju imali rečenicu forme m<M<x, a takva se rečenica nigdje nije pojavila.

Što se tiče optužbe za neselektivno granatiranje, ta optužba postaje problematična već samim time što se nije posjedovala dovoljnu količina streljiva, pa trošiti nedostatno streljivo na civile (u ratu imaju status sumjerljiv statusu parija u indijskom društvu) nije baš racionalno, zapravo je samo je jedna strana u ratu imala streljiva toliko da si je mogla dozvoliti taj luksuz.

No, okaniti ćemo se logike i krenuti ćemo na drugu optužbu štreberski sustavno.

Što radi topništvo? Odgovor glasi – gađa. Gađanje je pojam koji ima svoju teoriju, to je teorija gađanja, a matematički instrument teorije gađanja je statistika. Ona ista statistika koju mnogi imaju položenu u svojim indeksima i pretpostavlja se da su ju savladali. A da je ona uistinu to što tvrdimo lako se uvjeriti uvidom u udžbenik iz teorije gađanja. To je bitna konstatacija jer iz nje proizlazi i da je pri analizi topničkog djelovanja trebalo primijeniti statistički način razmišljanja, a to nije bio slučaj prigodom suđenje generalu Gotovini.

Na Knin je ispaljeno 905 projektila i trebalo je locirati sva mjesta pada tih projektila; locirano ih je ispod 14%. Posljedica te indolentnosti u radu istrage je da je prikupljena količina informacija davala temelj da se konstruira dizajn neke artiljerijske vatre, samo što to nije bila vatra koja je trebala biti na suđenju, tako da je zapravo cijelo suđenje prošlo a da se nije zamijetilo da se sudi na temelju vatre koja nije Gotovinina. Taj bi se mali broj lociranih projektila mogao kompenzirati da su prikupljeni na način da omogućavaju reprezentativnost (tj. da su u skladu sa teorijom uzorka) no ni to nije bio slučaj jer bi to onda bilo jasno naglašeno a i negdje bi se pojavio podatak oblika ±x% koji bi označavao odstupanje uzorka da je on pravilno napravljen.

U našem osvrtu uopće nismo spomenuli da prikupljeni naturalni podaci trebaju biti obrađeni na taj način da sačine osnovni objekt statističke analize – uređenu dvojku srednji x i standardna devijacija i da tek nju treba komparirati sa očekivanim vrijednostima i onda izvući neki zaključak. Jasno je da, poput situacije kod prve optužbe i u situaciji dokazivanja druge optužbe nije korištene standardna metoda analize i da se zapravo ništa ne zna.

Oni malo vještiji u statistici će iz dokumenata sa suđenje, gdje se kaže da je 5% projektila palo na udaljenosti većoj od 400 m od cilja, a znajući da za T-130 kojim su dvije taktičke grupe gađale Knin (plus VBR-i), na udaljenosti od 30 km s iznosi 200 m po deklaraciji proizvođača, naslutiti odgovor, no i utemeljena slutnja nije izračunati rezultat.

Kako je jasno iz navedenog, na suđenju generalu Gotovini su u tretmanu topničkog djelovanja napravljene krucijalne greške i jedini mogući zaključak je da zapravo i nije bilo istrage topničkog djelovanja. A kako je problem topništva srce procesa možemo taj proces smatrati procesom bez istrage.

Činjenica da je suđenje katastrofalno pogriješilo u samoj srži stvari nije prošla nezapaženo i pod pokroviteljstvom UDVDR-ne zagrebačke podružnice nekoliko je veterana odlučilo reagirati na uočene propuste. Reagirali su tako da su pripremili scenarije za filmsku duologiju dokumentarnih filmova koji tretiraju problem topničke analize i zapravo predstavljaju specifičan oblik vojno-stručne analize. Prvi ima težište na objašnjenju problema istine, drugi na tehničkim greškama (dakle tretiraju ono što je iznijeto i u ovom tekstu, samo opširnije i na višoj razini stručnosti).

Ukoliko se ti filmovi snime, a snimanje ovisi o donacijama (prvi film je odbijen od HAVC-a a drugi zbog toga i neće ići na natječaj) biti će predstavljeni hrvatskoj javnosti, gdje ne sumnjamo da će pobuditi značajan interes, ali i jedan par će biti upućen Glavnom tajniku UN na znanje budući da je on najmjerodavnija osoba u instituciji koja je osnivač našeg suda, svakako sa napomenom da ukoliko se još koji put nađe u situaciji poput one kada je osnivan ovaj sud, da se malo više potrudi i da nađe kompetentniju ekipu.

(Donacije uplatiti na: UDVDR podružnica Zagreb, Fabkovićeva 1/II, Rn: 234-0009-1410045006, Iban: HR4823400091410045006 Sa naznakom „za filmove“)